This post is also available in: English
“Tada mi je pokazao Esmirovu fotografiju i ja sam jednostavno bio opčinjen njegovim licem jer sam shvatio da u Nizozemskoj o Srebrenici i Sarajevu čujemo samo kroz priče o brojevima i Dutchbatu, a ne kroz priče ljudi“, govori Teunissen koji je tada odlučio istražiti sudbinu jedne od srebreničkih žrtava genocida.
On tako pomaže bivšem nizozemskom vojniku u potrazi za porodicom Esmira Mujičića s kojim se družio, u želji da im predaju fotografiju i glasovnu poruku snimljenu tokom rata u Srebrenici.
“Bila je to prva njegova fotografija koju je dobila nakon svih ovih godina, a dali smo joj i kraći snimak njegovog glasa. Ona je uzela sebi vremena da to pogleda i posluša njegov glas, a mi nismo željeli biti prisutni jer to je bio njen moment u kojem prvi put u 26 godina ponovo čuje glas svog sina“, priča Nick prisjećajući se kako su pronašli Esmirovu majku Zlatu i uručili joj posljednje uspomene na ubijenog sina.
Mujičić je jedan od preko 7.000 muškaraca i dječaka ubijenih tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine.
“Potraga za Esmirom“
Nickov i Sergeov prvi susret sa Esmirovom majkom u Srebrenici. Foto: Nick Teunissen
Tako je nastala “Potraga za Esmirom“, knjiga kojom je odlučio da se bori protiv zla koje se dogodilo u Srebrenici. Za njega je ta borba jako važna jer ga šokira nezainteresovanost ljudi u zapadnim zemljama za tragediju koja je pogodila BiH, ali i jer je postao svjestan da je Esmirova priča samo jedna od velikog broja priča onih koji sami ne mogu govoriti o svojoj sudbini. Kroz svoju umjetnost pokušava i da se bori protiv narativa suprotnih sudski utvrđenim činjenicama.
“Kada se u Nizozemskoj govori o Srebrenici, to su samo brojevi ljudi ubijenih u genocidu i Dutchbat. Ali nikada nećete vidjeti ko su zaista bili ti ljudi u Srebrenici“, priča Teunissen koji po knjizi režira i predstavu.
Predstavu priprema u saradnji sa Bosanskim narodnim pozorištem u Zenici i nada se da će ona biti gotova do 2025. godine, kada će biti obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici.
Nada se i da će njome podići svijest građana a posebno mladih ljudi u Nizozemskoj, gdje se, smatra, previše priča o Dutchbatu, koji je za njega samo fusnota genocida, a premalo o stvarnosti Srebrenice, ljudima koji su nestali u genocidu, ali i onima koji su preživjeli strahote.
“Cijela priča je o ljudima koji leže u mezarju u Potočarima… Ne treba to biti priča o tome šta se desilo na kraju, jer to svi znamo, to treba biti priča o vremenu koje je dovelo do genocida, u nadi da ćemo oživjeti stradale, odati im počast. Ako njihovim pričama damo lica, oni mogu slomiti zlo koje i danas postoji“, zaključuje Teunissen čije je istraživanje o ratu u BiH posljedica onoga što je čuo od izbjeglica koje su dolazile u Nizozemsku.
Priča o ratnim traumama iz BiH odredila životni put umjetnika
Prije trideset godina Teunissen je upoznao izbjeglice koje su dolazile u njegovu školu, s kojima se sprijateljio i prvi put čuo za traume iz ratne Bosne i Hercegovine. Među njima je, sjeća se, bila izvjesna Alma.
“Ne znam cijelu priču, ali znam da je kao veoma mlada svjedočila mnogim strahotama, zbog čega je u školi napravljena predstava u kojoj sam ja prvi put u životu pjevao o Bosni“, priča.
Ta spoznaja je bila početak dugog puta, koji je odredio ko će biti i na kraju ga doveo u Sarajevo, gdje danas živi sa, kako kaže, svojom bosanskom porodicom i prijateljima. Kroz svoju umjetnost Teunissen pokušava sačuvati od zaborava lica i živote ljudi čije tragične sudbine su ga obilježile, ali i boriti se protiv narativa negiranja zločina i njihovog svođenja na puku statistiku.
Nakon upoznavanja sa izbjeglicama iz BiH, počeo je drugačije gledati na informacije koje su stizale kroz mainstream medije i spoznavati više o sudbini bosanskohercegovačkog naroda. Kroz svoju potragu je upoznao Ismira Heru, junaka svoje prve monodrame, koja govori o odlasku mladića iz opkoljenog Sarajeva u želji da stigne do slobode.
“Naša prva tema je bila BiH i ja sam pomislio kako znam nešto od prijatelja izbjeglica, ali sam samo otkrio da ne znam ništa o tome što se dešavalo. Zato sam počeo da se interesujem i na kraju je isplivala Ismirova ratna trauma“, opisuje.
Ismirova priča, koju ovaj nizozemski umjetnik opisuje kroz predstavu “One way ticket“, počinje na Radio-televiziji BiH, gdje je tokom rata radio i doživio brojne traume, zbog kojih je odlučio napustiti Sarajevo i kroz tunel spasa potražiti slobodu.
Tumačeći različite uloge kroz ovu predstavu, Teunissen gledatelje vodi kroz ratne traume ljudi koji su preživjeli opsadu Sarajeva. Predstava je odigrana u Nizozemskoj ali i na Spomeničkom kompleksu Tunel D-B, nakon čega se odlučio preseliti u Sarajevo gdje je izvodi svaki put kad osjeti potrebu za njom.
