Muratović i ostali: Preko motorole saznao za zarobljavanje vojnika VRS-a

Vitomir Tomić kazao je da je iz Zvorničke brigade prešao u Službu državne bezbjednosti (SDB), gdje je najčešće radio u komisiji za razmjenu, a prisjetio se da se 20. januara 1993. nalazio u mjestu Kitovnice i čuo je pucnjavu. Dodao je da je imao radiostanicu preko koje je slušao “razgovore sa suprotne strane”, u kojima je čuo da su trojica vojnika VRS-a u opasnosti i da je naređeno njihovo zarobljavanje.

Svjedok je ispričao da je naknadno dobio zarobljenu motorolu putem koje je kontaktirao “suprotnu stranu”, gdje su mu potvrdili da su zarobljeni Milan Radović i dvojica vojnika čijih se imena nije mogao sjetiti.

Naknadno je Tomić od dvojice zarobljenika u Zvorniku saznao da su trojica pripadnika VRS-a živi zarobljeni, mučeni i maltretirani. Dodao je i kako je saznao da je one koji su zarobili vojnike posebno iritiralo priznanje jednog od zarobljenih da je bio pripadnik Arkanove jedinice, zbog čega su ga još više mučili, da su dvojica preminula ili ubijena tokom mučenja, dok je treći počinio samoubistvo.

Tijela dvojice su, prema njegovim riječima, razmijenjena, dok se za tijelom Milana Radovića još uvijek traga.

Na pitanja branilaca, svjedok je odgovorio da, nakon saznanja o zarobljavanju vojnika, nije znao s kim razgovara na motorolu, kao i da ne zna kada su njihova tijela razmijenjena. Dodao je da su zarobljenici, prema njegovim informacijama, razmijenjeni za “nekog Ristu”.

Tomić je svjedočio na suđenju Muji Muratoviću, Rasimu Omeroviću, Asim Aliću, Fadilu Mujiću i Ismetu Memiću, koji su optuženi za zločin protiv civila i ratnih zarobljenika na području Zvornika u periodu od oktobra 1992. do jula 1994. godine.

Muratović je optužen u svojstvu komandira Šetićke čete, Omerović u svojstvu komandira Vojne policije, Alić kao načelnik, a Mujić kao komandir Stanice javne bezbjednosti Sapna.

Na ovom ročištu pročitan je i iskaz Teofane Lukić, koja zbog zdravstvenog stanja i starosti nije mogla pristupiti suđenju, a u kojem je navela da je živjela u Lukićima i  kako je tokom napada u jesen 1992. s majkom pobjegla u podrum kuće u mjestu Pantići. Svjedokinja se dok je trajao napad vraćala kući po stvari, a po povratku je u Pantićima naišla na trojicu vojnika zbog čega je morala bježati sve do Kozluka.

U iskazu je navela kako je saznala da su neki ljudi pobijeni u Pantićima i da je među njima bila njena majka, te su svi prevezeni u Karakaj, gdje su sahranjeni.

Tužiteljica Zorica Đurđević pročitala je i iskaz preminulog svjedoka Milana Radića, koji je ispričao kako je njegovo selo napadnuto u junu, te da su tada imali nekoliko poginulih i ranjenih.

U oktobru 1992., dodao je svjedok, čuo je za napad na Pantiće te je tokom izviđanja vidio zapaljene kuće, a kasnije i “muslimane u maskirnim uniformama kako pale kuće”. Pojasnio je kako su tada pucali na njih, ali nije bilo žrtava, te su po dolasku u Pantiće zatekli masakr, a u napadu je ubijeno ukupno jedanaest ljudi.

Pročitan je iskaz i preminule Slavke Janjić u kojem je navela da je njen muž Srećo bio mobilisan na liniji Tisova Kosa, te je zarobljen i odveden u Godušu i Sapnu gdje je maltretiran i ubijen. Kazala je da su 5. juna 1993. njegovo i tijelo Milana Lazića razmijenjena, a tokom prepoznavanja je vidjela da njen muž nema zube i da su mu polomljena stopala.

Ifet Feraget, branilac optuženog Alića, uložio je prigovor na sva tri pročitana iskaza.

Nastavak suđenja zakazan je za 14. decembar.