Analiza

Kako feministički aktivizam nudi nadu u promjene za preživjele

Aktivistkinje Žena u crnom održale su protest protiv nasilja na Međunarodni dan žena u Beogradu, mart 2000. Foto: EPA/Srđan Šuki.

Kako feministički aktivizam nudi nadu u promjene za preživjele

U vrijeme obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, žene uključene u prekogranični aktivizam za podršku preživjelim žrtvama seksualnog nasilja povezanog s ratom objašnjavaju zašto su solidarnost i međusobno povjerenje od vitalnog značaja za prevazilaženje nacionalističkih narativa i postizanje trajnog mira.

Iako je prošlo više od 20 godina od završetka ratova u zemljama bivše Jugoslavije, one se i dalje suočavaju s isključenošću, stigmatizacijom i anksioznošću. Osim psihičkih ožiljaka, narušeno je i njihovo fizičko zdravlje – mnoge od njih vode borbu s rakom i drugim ozbiljnim zdravstvenim problemima.

U nedostatku adekvatne institucionalne podrške, stotine njih su našle odgovarajuće priznanje zločina kojima su bile podvrgnute i brigu za njihova  osjećanja, potrebe i dostojanstvo samo od strane feminističkih terapeutkinja i aktivistkinja u ženskim organizacijama.

Mnoge od tih organizacija osnovale su feminističke aktivistkinje tokom ratova zbog potrebe da osjećaj bola i ljutnje pretvore u aktivnosti solidarnosti.

“Osjećala sam se odgovornom kao ljudsko biće prema drugim ljudima u ogromnoj patnji. Osjetila sam njihovu bol”, kaže Feride Rushiti iz Kosovskog centra za rehabilitaciju žrtava torture.

“Njihova bol me je gurala naprijed. Služila je kao stalni podsjetnik i vodila je moj rad. Morala sam biti njihov glas!”

Kosovski centar za rehabilitaciju žrtava torture je jedna od sedam ženskih i omladinskih organizacija uključenih u projekat “Osnaživanje glasova žena pogođenih ratnim seksualnim i rodno zasnovanim nasiljem na Zapadnom Balkanu”, koji ima za cilj da doprinese kulturi prepoznavanja i pomirenju u regionu integracijom perspektiva i potreba žena pogođenih ratnim seksualnim i rodno zasnovanim nasiljem u nacionalne i regionalne inicijative za suočavanje s prošlošću.

Dio ovog projekta su i Medica Zenica i Vive žene iz Bosne i Hercegovine, Medica Gjakova sa Kosova, te Autonomni ženski centar, Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava iz Srbije, u partnerstvu sa Medicom mondiale, feminističkom organizacijom za ženska prava i organizaciju pomoći iz Njemačke.

Kao aktivistkinje uključene u ovaj projekat, željele smo obilježiti Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, koji svake godine počinju 25. novembra, pitajući naše koleginice zašto smatraju da je ovaj rad od vitalnog značaja.

Procesi oporavka su različiti, ali žene iz ovih organizacija na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Srbiji sa kojima smo razgovarale imaju zajedničko uvjerenje, zasnovano na dugogodišnjem profesionalnom radu sa preživjelima, da su individualna i društvena podrška i terapija važni, ali da njih moraju pratiti društvene promjene i tranziciona, restorativna i socijalna pravda.

To su područja u kojima cijeli region i dalje ne bilježi rezultate, jer prošlost još uvijek utiče na sadašnjost, a sadašnjost utiče na to kako se suočavamo s prošlošću. U ovom začaranom krugu, postkonfliktna tranzicija postala je stalan proces kojem se ne nazire kraj, a region u cijelosti još uvijek oblikuju etničke podjele.

Bosna i Hercegovina i Kosovo su uspostavili određene zakonske mehanizme reparacije za preživjele, dajući im status civilnih žrtava rata. Ove politike su danas priznate širom svijeta. Međutim, previše žena i dalje živi u tišini i strahu od svojih porodica i zajednica. Istovremeno, previše počinitelja nije sankcionisano i oni i dalje slobodno hodaju ulicama, pa čak sjede i na pozicijama u političkom životu, postajući uzori novim generacijama.

Ipak, feminističke aktivistkinje su svjesne da “promjena nije spontana pojava; to je vizija podstaknuta znanjem, svežim perspektivama, iskustvima iz stvarnog života i nepokolebljivom odlučnošću”, objašnjava Maja Žilić iz Inicijative mladih za ljudska prava.

“To nije samo tema za razmišljanje i diskusiju; to je i duboko lični i politički proces koji zahtijeva nemilosrdnu posvećenost i trud”, dodaje ona.

Neka se čuje ženski glas

Aktivisti su se u aprilu okupili u Prištini kako bi obilježili Dan žrtava seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu. Foto: KRCT

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su bili potpirivani mržnjom i njihov nasilni uticaj se još uvijek osjeća u dominantnim nacionalističkim i patrijarhalnim narativima koji opstaju u regionu. Zato promjenu treba potaknuti ljubavlju, poštovanjem i povjerenjem, posebno prema onima čija su iskustva zanemarena i umanjivana.

Upravo tu regionalne feminističke organizacije imaju svoje mjesto. Tradicionalni procesi tranzicione pravde često zanemaruju iskustva žena. Kroz feminističku saradnju, glasovi žena, pogotovo onih koje su preživjele nasilje, u središtu su svih aktivnosti, politika i zahtjeva.

Feminističke liderke, terapeutkinje i aktivistkinje u regionu takođe su i same obilježene traumama prošlosti. Zajednička nit koja se provlači kroz riječi onih koji rade sa žrtvama ratnog seksualnog i rodno zasnovanog nasilja jeste da je podrška drugima i odnos povjerenja koji stvaraju ono što ih motiviše da budu aktivne i nastave raditi posao kojim se bave.

Pomaganje drugima daje smisao u besmislenim vremenima, posebno kada postanete svjedok transformativnog procesa u kojem žrtva postaje aktivan član zajednice. Zločini u ratnim vremenima dešavali su se unutar zajednica, pa i izlječenje se dešava unutar zajednica.

“Oporavak počinje od ljudi, a ne od vlada”, kaže Aida Mustačević Cipurković iz Vive žene.

Obnavljanje povjerenja koje je rat u velikoj mjeri uništio na brojnim nivoima posebno je važno kada je u pitanju saradnja žena iz različitih mjesta u regionu.

Staša Zajović iz Žena u crnom iz Srbije kaže da je, kada je upoznala preživjele iz drugih zemalja u regionu, osjetila “mješavinu osjećanja krivice”.

“Osjećala sam se krivom što dolazim iz zemlje koja je počinila zločine, oni su se osjećali krivima što su preživjeli dok su članovi njihove porodice ubijeni”, objašnjava ona.

“Postojao je strah – razuman strah s druge strane – jer preživjeli nisu znali šta sam radila (tokom ratova 1990-ih).”

Zato su “vrijednosti kritičke samosvjesnosti i senzitivnosti na moć u osnovi zajedničkog rada”, kaže Jovana Škrijel iz Medice mondiale.

Regionalni feministički rad ponekad izlaže aktiviste rizičnim situacijama. Prijetnjama i verbalnim i fizičkim napadima kada govore protiv režima koji je započeo rat, ili protiv ratnih zločinaca, ili čak ponekad kada rade sa preživjelima različitih nacionalnosti. Na meti su jer svojim radom ometaju politiku nacionalizma i osporavaju široko rasprostranjeno brisanje iskustava žena iz procesa koji imaju za cilj suočavanje s prošlošću.

Ratna propaganda koja je još uvijek prisutna u regionu, vidljiva u veličanju ratnih zločinaca ili negiranju genocida, temelji se na demonizaciji ‘drugog’. Feministički rad je suprotnost demonizaciji – stvara prostore za susrete u kojima se dijele i suze i smijeh.

“Rad s regionalnim partnerima pruža veću pomoć preživjelima i čini nas jačima protiv rodno zasnovanog nasilja. Regionalna feministička saradnja je od vitalnog značaja za stvaranje dugotrajne promjene koja pomaže svima u našim zajednicama”, kaže Mirlinda Sada iz Medice Gjakova.

Prekogranični feministički rad često zahtijeva kreativnost i pronalaženje novih načina za siguran rad, ohrabrivanje mladih ljudi da učestvuju i da se zalažu za prava preživjelih uprkos tome što nam stalno govore da trebamo “zaboraviti rat i krenuti dalje”.

Mir zamišljamo ne samo kao puko odsustvo rata već i kao prisustvo ljudske sigurnosti za sve. Aktivistkinje uključene u projektu “Osnaživanje glasova” (Amplifying Voices) nadaju se da će stvaranjem prostora za mlađe generacije, kako bi one bile uključene u rad na izgradnji mira, zasnovan na feminističkim vrijednostima, posijati sjeme za trajne promjene.

“Stajući na stranu žrtava bez obzira ko su one, kako se zovu, koje su pripadnosti i gdje žive”, aktivisti “doprinose miru u njihovim dušama i miru u zajednici”, kaže Sabiha Husić iz Medice Zenica.

Na kraju krajeva, mir vidimo kao moralnu potrebu.

“Želim da, prije svega, budem u miru sama sa sobom, znajući da sam učinila sve što sam mogla da podržim borbu za feminističku pravdu i okončanje nekažnjivosti”, kaže Bobana Macanović iz Autonomnog ženskog centra. “Bez toga, budućnost regiona će uvijek biti korumpirana traumom prošlosti.”

Anamarija Divković, Sabina Kaqinari i Sanja Pavlović su članice organizacija uključenih u projekat “Osnaživanje glasova žena pogođenih ratnim seksualnim i rodno zasnovanim nasiljem na Zapadnom Balkanu”.

Mišljenja iznesena u ovom tekstu su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.

Anamarija Divković