Pretresno vijeće konstatovalo je brojne zločine koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, a odgovornost Stanišića i Simatovića utvrdilo je samo u dijelu koji se odnosi na Bosanski Šamac. Proglašeni su krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, deportacije, prisilnog premještanja i progona u Bosanskom Šamcu.

“Pretresno vijeće smatra da optuženi nisu odgovorni za planiranje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”, rekao je tada predsjedavajući Pretresnog vijeća Burton Hall.

U obrazloženju presude se navodi da su Stanišić i Simatović učestvovali u formiranju Jedinice za posebne namjene pod ovlaštenjem Službe državne bezbjednosti Srbije i da su njome rukovodili, a da su pripadnici te jedinice obučili grupu od desetak muškaraca iz Bosanskog Šamca.

“Pretresno vijeće smatra da su optuženi, time što su obučavali i rasporedili pripadnike Jedinice i lokalne Srbe iz Bosanskog Šamca kako bi oni učestvovali u preuzimanju vlasti u opštini, obezbijedili praktičnu pomoć, što je imalo značajnog uticaja na izvršenje krivičnih djela u Bosanskom Šamcu”, kazao je sudija Hall.

Donoseći konačnu odluku, Apelaciono vijeće može reći da se ne slaže sa zaključcima Prvostepenog vijeća i njihovom presudom. Ali, iz dosadašnjeg iskustva iz Haaga, bitno je napomenuti da je prag odlučivanja znatno viši od toga da li se Apelaciono vijeće slaže ili ne, odnosno ako postoji ijedan dokaz na osnovu kog je Prvostepeno vijeće donijelo ovaj zaključak, onda će taj dio presude biti i vjerovatno potvrđen. Ovo je bitno u pogledu razumijevanja kako Vijeće razmatra dokaze, ali i kako je rijetkost da opovrgnu ono što je zaključilo Prvostepeno vijeće.

Zato, u susret konačnoj presudi Stanišiću i Simatoviću, donosimo pet najznačajnijih stvari koje trebate znati o ovom predmetu.

Presuda će donijeti pravosnažne zaključke o učešću Srbije u ratu u BiH i udruženom zločinačkom poduhvatu

Postupak protiv Stanišića i Simatovića je posljednji u kojem će sudije Mehanizma, kao nasljednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), utvrđivati da li su bivši zvaničnici Srbije krivi za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i kakva je uloga susjedne države bila u ratu, te da li su optuženi odgovorni za postupanje paravojnih jedinica.

Njih dvojica se posljednjom izmijenjenom optužnicom terete da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske. Milošević je preminuo prije okončanja sudskog postupka u Haagu.

Prvostepena presuda je potvrdila da je Srbija bila upletena, uglavnom kroz svoje policijske i sigurnosne službe, u sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te da je Milošević bio dio zločinačkog poduhvata za istjerivanje Hrvata i Bošnjaka iz nekih dijelova tih dviju zemalja.

Ipak, u presudi se navodi da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi Stanišić i Simatović učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Služba državne bezbjednosti Srbije bila je dobro informisana o događanjima tokom ratova u BiH i Hrvatskoj, objašnjava se u presudi, te se dodaje da je SDB “imala pristup ogromnoj količini informacija o događajima na terenu u Hrvatskoj i BiH, uključujući i one o počinjenju zločina”.

U presudi se citira presretnuti razgovor iz januara 1992. godine u kome Stanišić govori Radovanu Karadžiću: “Ne znam koliko vi znate, ali mi znamo sve.”

Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je pred Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u BiH.

Konačna presuda Stanišiću i Simatoviću će u potpunosti zatvoriti priču o sudskom utvrđivanju činjenica pred međunarodnim sudovima o ulozi i učešću Srbije u ratu u BiH.

Do sada nije utvrđena odgovornost za zločine u Bijeljini, Trnovu, Doboju, Sanskom Mostu i Zvorniku

U optužnici protiv Stanišića i Simatovića se navodi da su srpske snage, a naročito Specijalne jedinice SDB-a Srbije, počinile zločine u gradovima i selima u općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most i Zvornik, napale ih i preuzele kontrolu nad njima, i počinile zločine u Trnovu”.

Optužnicom je obuhvaćen i zločin od 8. aprila 1992. godine, ili približno tog datuma, kada su srpske snage – konkretno Željko Ražnatović Arkan i pripadnici njegove “Srpske dobrovoljačke garde” – napale Zvornik i preuzele kontrolu nad gradom. Tokom tog napada u Zvorniku je ubijeno približno 20 civila nesrpske nacionalnosti.

Njima se sudilo i za zločin u Trnovu, kada su u junu 1995. godine “Škorpioni” odvezli kamionom šestoricu zatočenika s područja Srebrenice, među kojima su bili i dječaci, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, te ih ubili iz vatrenog oružja i to snimili videokamerom.

Prvostepeno vijeće nije osudilo Stanišića i Simatovića zbog odgovornosti za ove zločine.

Iznoseći žalbu na ovu presudu, Tužilaštvo je ovu ocjenu Vijeća nazvalo fundamentalnom greškom.

Vijeće nije analiziralo sve relevantne modele ponašanja Stanišića i Simatovića pri pružanju pomoći i podrške u ostvarivanju zločinačkog cilja, navelo je Tužilaštvo u žalbi, kao i da je za njih dovoljan dokaz finansiranje “Srpske dobrovoljačke garde”, čiji pripadnici su počinili zločine u Sanskom Mostu ili Trnovu.

Prva presuda koja je utvrdila odgovornost Arkanovih “Tigrova” u zločinima

Stanišić i Simatović su, prema navodima optužnice, bili odgovorni za specijalne jedinice SDB-a, koje su uključivale grupe ili pripadnike grupa poput Jedinica za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije, Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) i Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznate i kao “Crvene beretke”, “Škorpiona”, “Srpske dobrovoljačke garde” odnosno “arkanovaca” i Arkanovih “Tigrova”.

Presudom kojom su osuđeni na po 12 godina, potvrđuju se i zločini nekih od jedinica. To je ujedno bila i prva presuda međunarodnog suda koja je potvrdila neke od zločina koje su počinili Željko Ražnatović zvani Arkan i njegove paravojne jedinice, te ubistvo šest muškaraca iz Srebrenice u Trnovu od strane “Škorpiona”.

Željko Ražnatović Arkan ubijen je 2000. godine, prije nego što mu je u Haagu suđeno za ratne zločine. Pripadnici njegove ratne paravojne jedinice “Srpske dobrovoljačke garde”, poznatije kao “Tigrovi”, počinili su, prema iskazima svjedoka i preživjelih, zločine koji su uključivali ubistva, silovanja i mučenja tokom sukoba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Do danas je osuđen samo jedan pripadnik ove jedinice – Boban Arsić, kome se u Hrvatskoj sudilo u odsustvu.

Suđenje traje dvije decenije i značajan dio ročišta održan je iza zatvorenih vrata

Postupak protiv Stanišića i Simatovića traje dvije decenije i jedan je od najdužih procesa pred Haškim tribunalom. Oni su uhapšeni 13. marta 2003. godine u Srbiji, poslije čega je Simatović prebačen u MKSJ 30. maja, a Stanišić 11 dana kasnije. Suđenje im je počelo nakon šest godina po trećoj izmijenjenoj optužnici.

Poslije prvostepenog suđenja, Haški tribunal je 2013. godine Stanišića i Simatovića oslobodio krivice, ali je Apelaciono vijeće 2015. usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti u postupku naložilo da suđenje bude ponovljeno po istoj optužnici.

Novo suđenje Stanišiću i Simatoviću počelo je 13. juna 2017. i trajalo je pet godina, uz polugodišnju pauzu zbog pandemije koronavirusa. Nakon obnovljenog postupka, MMKS je 2021. donio prvostepenu presudu kojom su Stanišić i Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima počinjenim u Bosanskom Šamcu u BiH.

Odluka Žalbenog vijeća Haškog tribunala da u potpunosti obnovi suđenje jedinstvena je i prva takva odluka za zločine u BiH.

Tokom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka, od čega 51 svjedok Tužilaštva i 29 svjedoka Odbrane, a prihvaćeno više od 6.000 dokaza. Međutim, sam postupak je obilježio veliki broj ročišta održanih iza zatvorenih vrata, nije bila upućena u cijeli dokazni postupak kao što je to bio slučaj u ranijim suđenjima za ratne zločine u BiH.

Presuda kojom se završavaju krivični postupci u Haagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji

Optužnicama je od 1993. godine u Haagu optuženo preko 160 osoba, dok ih je više od 90 osuđeno, od čega sedam na doživotnu kaznu zatvora. Desetine podignutih optužnica proslijeđene su Sudu Bosne i Hercegovine na daljnje postupanje.

Ovo je posljednji postupak za rat u BiH pred Haškim tribunalom. Posljednju presudu donijet će peteročlano Vijeće Mehanizma na čelu s predsjedavajućom sutkinjom Gracielom Gatti Santanom.

Zahvaljujući procesuiranju ratnih zločina počinjenih u BiH, Haški tribunal je Bosni i Hercegovini, ali i svijetu, ostavio sudski utvrđene činjenice kao jedan od načina borbe protiv negiranja genocida i drugih zločina. U svojoj posljednjoj presudi Sud u Haagu će dati konačnu ocjenu o umiješanosti Srbije u rat u BiH.

Dok završava suđenja za bivšu Jugoslaviju, pred Mehanizmom se nastavljaju suđenja za zločine u Ruandi, a u Haagu se odnedavno vode i procesi za zločine počinjene na Kosovu.