Zdravko Samardžija: Odvođenje muškaraca i žena u školu u Grabovici

Azemina Smajlović je ispričala da je prije rata sa mužem Redžom i dvoje djece živjela u Vrbanjcima, na koje je napad počeo 25. juna 1992.

“Neko nam je pozvonio na vrata. Otvorili smo i vidjeli mladića s puškom, bez uniforme. Rekao nam je: ‘Spremite se, idemo do benzinske pumpe da vas saslušaju, nemojte nositi stvari’. Izašla sam s mužem i dvoje djece“, ispričala je svjedokinja, rekavši da je momak bio u civilu, te da je živio u komšiluku.

Kada su krenuli prema benzinskoj pumpi, vidjela je svoju sestru s djecom. Na benzinsku su, prisjetila se, stigli njen svekar Ejub i djever Esad, te brojni drugi ljudi. Neki vojnici su tu bili u uniformama i s oružjem, dok su drugi bili u civilnoj odjeći s naoružanjem. Rekla je da je prepoznala Gorana Đuričića koji je kasnije poginuo. Iz sela Rujevica, gdje su živjeli Hrvati, dovezene su žene čije su ruke bile povezane konopcima, a s nekima su bila djeca, dodala je.

“Došao je jedan Mato koji je bio ranjen i zapomagao je. Jedan vojnik je rekao da ga treba odvesti u ambulantu. Odredio je mog muža i Senu Varošića da ga tačkama vode. Nisu su uspjeli vratiti dok smo bili tu. Nama su rekli da idemo gore u glavnu komandu da nas saslušaju“, rekla je svjedokinja.

Supruga Redžu, kako je kazala, više nikada nije vidjela i čula je da su on i Varošić bili određeni da idu kopati na groblju gdje se tu noć, rečeno joj je, čula pucnjava.

Žene i djeca su preko mosta, kako je ispričala, krenuli u Večiće, da bi potom bili vraćeni u podrum jedne kuće, gdje su bili i drugi ljudi jer su im rekli da će Večići biti napadnuti. Muškarce, koji su ostali na benzinskoj pumpi, zatvorili su u kuću Muhameda Hadžirića, odakle su 20 ljudi odveli na kopanje na groblje.

Na pitanje Odbrane u vezi s ostankom u Vrbanjcima, Smajlović je rekla da je do novembra 1992. godine živjela u kući svog svekra, dodavši da su je uniformisani vojnici “izgonili iz kuće i vodili u živi štit kada su išli u pljačku“.

Smajlović je svjedočila na suđenju Zdravku Samardžiji, koji je optužen u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije Centra službi bezbjednosti Banja Luka, da je bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši.

Sabrina Berbić je kazala da je sa roditeljima živjela u Večićima i da je napad na ovo selo počeo 11. juna 1992., za Bajram. Prvo je, prisjetila se, počelo pucanje, zatim granatiranje u kojem su poginule njene komšije, a nakon toga i avionski napadi iz pravca Skender-Vakufa, prilikom kojeg je poginula jedna žena u voćnjaku.

“Treći dan srpski vojnici su ušli u selo, zarobili grupu žena koje su odveli u jednu štalu i zapalili, nakon toga su ubili neke ranjenike“, ispričala je Berbić, te dodala da je jedna žena uspjela pobjeći iz štale, ali je kasnije, od zadobijenih povreda, umrla.

Početom novembra, dodala je, krenuli su bježati iz Večića, a stariji ljudi su ostali čekati konvoj. Ona je rekla da je kolona ljudi pješačila kroz šumu kada su napadnuti, te su pobjegli preko Duboke rijeke u jedan tunel u šumi. Rekla je da je tu bilo oko 160 muškaraca i 40 žena koji su opkoljeni, zarobljeni i odvedeni u školu u Grabovici.

“Smjestili su nas u učinionice. Muškarci su bili na spratu, žene u prizemlju. Oni su nas popisali – imena i podatke, i tu su nas čuvali. Kada smo trebali krenuti, rekli su da može ko hoće da se ode pozdraviti s muškarcima“, rekla je Berbić, dodavši da su odatle odvedeni u Vrbanjce gdje ih je čekao konvoj, a zatim na Vlašić na razmjenu.

“Od 160 muškaraca nikad se niko nije pojavio. Prošle godine su pronašli posmrtne ostatke osam ljudi“, rekla je svjedokinja.

Na pitanje Odbrane, da li je u Večićima bila kuća sa zarobljenim Srbima, Berbić je rekla kako je čula da su bili zarobljenici koji su razmijenjeni.

Suđenje se nastavlja 22. maja.