Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Sud Bosne i Hercegovine su utvrdili da su srpska vojska, policija i paravojne snage na Grbavici počinile progon, brojna ubistva, silovanja, mučenja, fizička i psihička maltretiranja, odvođenja u zatočeničke objekte, pljačku i krađu imovine Bošnjaka i Hrvata u ovom naselju, a više stanovnika je odvedeno iz svojih domova i od tada im se gubi svaki trag.

Zločini na Grbavici su konstatovani haškim presudama bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora, i Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine RS-a osuđenom na 20 godina zatvora, dok je Sud BiH osudio Veselina Vlahovića Batka na 42 godine zatvora, Sašu Baričanina na 18 godina, a Zorana Dragičevića zvanog “Krompir” na 11 godina. Nekoliko predmeta je procesuirano i u sarajevskom Kantonalnom sudu, a neki su još uvijek u toku.

Iako se navodi da se zločini počinju događati od maja 1992., u presudi Karadžiću je opisano da “početkom marta 1992. naoružani Srbi na području Grbavice postavljaju barikade na Vrbanja mostu i na Mostu bratstva i  jedinstva”, na kojima su stajale naoružane osobe s maskiranim licima.

Ova presuda navodi kako se krajem marta i početkom aprila 1992., u ovim naseljima nalazio veći broj naoružanih osoba, kao i da srpske snage u maju “bez mnogo borbi” preuzimaju kontrolu nad Grbavicom.

Imovina Bošnjaka i Hrvata je, kako je utvrđeno presudama, proizvoljno pretresana i oduzimana, dok su neki istjerani iz svojih domova i primorani da se zbog zastrašivanja i prijetnji presele na drugu obalu Miljacke. Tako je do kraja septembra 1992. protjeran veliki broj stanovnika Grbavice.

Svjedokinja KDZ-354 je na suđenju Karadžiću opisala dio atmosfere na Grbavici u prvim mjesecima rata, kao i da je prijavljivala incidente koje su činili pripadnici naoružanih formacija, ali da su reakcije izostale.

“U ‘Šopingu’, gdje je vojno zapovjedništvo, bilo je neuglednih ljudi pod punom opremom. U blizini sam stalno viđala minobacače i tenkove. Od maja 1992. godine sam slušala minobacačku i tenkovsku vatru i viđala snajperiste kako ulaze u zgradu u Lenjinovoj 58, odakle su pucali”, ispričala je u Haagu svjedokinja KDZ-354.

I svjedoci koji su izjave dali u Sudu BiH govorili su da su stanovnici Grbavice počeli napuštati ovo naselje u aprilu 1992., ali da u mjesecima koji su uslijedili počinje masovno istjerivanje stanovnika iz zgrada u kojima su živjeli.

Svakodnevna mučenja, zatočenja i pljačke

Grbavica. Foto: Wikimedia 

U presudi Krajišniku se navodi da su civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti bili zatočeni u garažama i podrumima, prodavnici “Digitron Buje”, Đačkom domu “Bane Šurbat” i zgradi “Šopinga”.

Dževad Gušić je, svjedočeći na suđenju Vlahoviću, ispričao kako je zajedno s komšijama s Vraca, doveden u zgradu “Digitron Buje”, gdje su muškarce izvodili i premlaćivali.

“Batko nas je najviše tukao, a meni je rekao da će me ubiti pošto sam mlad, da mu se ne osvetim”, prisjetio se Gušić i dodao da mu je nakon toga optuženi pucao u nogu, što je radio i drugima.

Svjedok Denis Suljić je s roditeljima živio u zgradi gdje se nalazio “Digitron Buje”. Ispričao je da je krajem juna 1992. godine u njihov stan došao Batko, prilikom čega ih je tukao, uzeo zlato i novac.

“I mene i roditelje je udario i uzeo nam 10.000 maraka i zlato iz kuće”, rekao je Suljić i dodao da je tom prilikom Batko njegovom ocu oduzeo auto.

Svjedoci su Grbavicu opisivali kao neku vrstu logora jer se ljudi nisu mogli slobodno kretati, niti prijeći u drugi dio Sarajeva, a S-15 je pričala kako je njen suprug odveden u zgradu “Digitron Buje” i pretučen, a potom vraćen u stan, gdje je njoj prijećeno ubistvom, a kada su Batko i njegovi pomagači od njih uzeli više od 5.000 njemačkih maraka i sve zlato koje su imali, napustili su njihov stan.

Svjedok Esad Čoho je u sudnici ispričao da je, osim fizičkog i psihičkog maltretiranja u zgradi “Digitron Buje”, udaranja bilo na ulici i u zgradama gdje su oštećeni stanovali.

“Često su pretresali stanove tražeći naoružanje, dok jednom nije došao i Batko s nekim ‘Krompirom’ na moja vrata. Oba su bili naoružani i rekli su mi da krenem s njima, te naglasili da ponesem dokumente”, kazao je svjedok prisjećajući se da je u “Digitron Buje” odveden u maju 1992. godine.

“Najprije sam Batku predao sat i novčanik, gdje je bilo 4.000 KM, jer smo se spremali bježati na slobodnu teritoriju, a zatim me je Krompir počeo udarati šakama po glavi, vratu i bubrezima”, prisjetio se tada Čoho.

Svjedokinja 329 je na suđenju Krajišniku izjavila kako je zatočena 16. juna 1992. u zgradi “Šopinga”, gdje su je srpski vojnici ispitivali i tukli, a Vijeće je prihvatilo njen iskaz.

Ubistva i nestanci više desetina osoba

Presudama Državnog suda je utvrđeno da je više desetina stanovnika Grbavice ubijeno tokom maja, juna i jula 1992., a više njih nije ni pronađeno nakon što su odvedeni iz svojih domova.

Ejub Pecar je u Sudu BiH izjavio kako je u junu 1992. u kuću njegovog brata došao optuženi Vlahović s još dvojicom vojnika, postrojili ih ispred kuće, gdje je bilo sedam odraslih i šestore djece, te im naredili da pođu za vojnicima.

“Kada smo došli do raskrsnice između dvije ulice, meni i braći je naređeno da trčimo preko mina. Za nama su počeli trčati i ostali, a onda smo čuli paljbu iza leđa. Znam da su iza nas bili Batko i još jedan vojnik”, prisjetio se svjedok, kojem je te večeri poginula majka, te su još tri člana njegove porodice ranjena.

Svjedokinja Eldina Korać je rekla da je od komšija saznala da joj je muž odveden i pretučen u “Digitronu Buje”, te da su Batko i njegovi ljudi učestvovali u tome.

“Čula sam da je bio toliko pretučen da nije znao za sebe, te su ga nakon toga odveli negdje kamionom, odakle mu se gubi svaki trag”, kazala je Korać i dodala kako je pokušavala doznati gdje joj je muž, ali nije uspjela.

BIRN BiH je ranije pisao o nestancima i odvođenjima civila s Grbavice, a prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, na području općine Novo Sarajevo, kojoj pripada i ovo naselje, još uvijek se traga za više od 100 osoba.

U presudi Vlahoviću je Vijeće utvrdilo da je lokalitet Petrovačke krivine (Miljevići, Trebević) specifično stratište, na kojem je veliki broj žrtava ekshumiran, a da je optuženi tako žrtvama prijetio odlaskom na navedeno mjesto govoreći im da će proći na isti način ukoliko “ne otkupe život”.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Zoran Božić je prilikom izricanja presude rekao da je Vlahović nasumično birao neke od svojih žrtava.

“Takve žrtve su Haris Muderizović i Goran Čengić, koji su htjeli spriječiti odvođenje komšija, ali su time sebi presudili sudbinu”, kazao je Božić te dodao kako su neke od žrtava članovi porodica Balvanović, Gološ i Koristović.

Za ubistvo braće Emira i Amira Balvanovića te njihove majke Otilije, osim Vlahovića je osuđen i Baričanin.

Silovane i seksualno zlostavljane trudnice

Veliki broj žena je silovan na Grbavici, a neke od žrtava su i višestruko seksualno zlostavljane. U presudi Vlahoviću je Vijeće navelo kako je krivična djela silovanja uglavnom vršio u stanovima oštećenih, koje bi nakon toga i opljačkao, a neke od žrtava je vodio u svoj stan na Vracama.

Prilikom izricanja presude, sudija Božić je istakao najupečatljiviji čin silovanja žene koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće.

“Optuženi joj je zavrnuo ruku, a ona je svojom drugom rukom čuvala maloljetnu kćerku dok ju je on silovao”, rekao je sudija Božić u obrazloženju presude.

Svjedokinja S-17 je tokom svjedočenja ispričala da joj je Batko došao u stan u maju 1992. i odveo njenog muža, te da je kasnije ponovo došao s još dva muškarca, i pokušao je silovati pred njenim trogodišnjim djetetom.

“Uveo me u drugu sobu, dok je sin plakao. Molila sam ga da to ne radi pred djetetom”, kazala je svjedokinja i dodala kako su muškarci koji su došli s Vlahovićem govorili mu da prestane, nakon čega su svi otišli. Svjedokinja se potom s djetetom sakrila kod komšije, i kad su ponovo dolazili, nisu je našli u stanu.

Osim Vlahovića, za silovanje je osuđen i Dragičević, a kada je protiv njega vođen postupak, svjedokinja A-1 je ispričala da je bila angažovana u radnom vodu, kako su na njena vrata došli “neki momci i rekli da je zove ‘Krompir’ da mu opere suđe”, da bi se potom na njenim vratima u uniformi pojavio optuženi i odveo je u svoj stan, koji se nalazio u zgradi “Digitron Buje”, gdje je u dva navrata s njom imao seksualni odnos.

U presudi Baričaninu je navedeno da je oštećenu S-2 više puta silovao i držao u stanu zatočenu nekoliko dana, kao i da je nepoznatoj osobi omogućio da uđe u stan i siluje oštećenu.

S Grbavice otvarana vatra na ostatak Sarajeva

Na području Grbavice, prema presudama bivšim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću, te Karadžiću i nekadašnjem komandantu Glavnog štaba VRS-a Ratku Mladiću, nalazili su se položaji s kojih je otvarana vatra prema civilima u Sarajevu, bilo da su se kretali ulicom ili vozili u tramvaju.

Utvrđeno je kako je u više incidenata s područja Grbavice vatra na civile otvarana iz snajperskih gnijezda i sa streljačkih položaja VRS-a koji su se nalazili na gornjim spratovima sva četiri bijela nebodera na Grbavici, kao i na posljednjem spratu zgrade “Metalke”. Položaji su također bili raspoređeni u nekoliko drugih zgrada na tom području.

Otvaranjem vatre s tih položaja, u nizu incidenata koji su obuhvaćeni presudama, ubijeno je i ranjeno više civila.

U presudi Karadžiću se navodi da je VRS držao područje Grbavice i da je linija prema Armiji BiH uspostavljena na obali Miljacke, što je obuhvatalo Most bratstva i jedinstva i Vrbanja most, zapadno prema Hrasnom i istočno prema Skenderiji. Od Vrbanja mosta je išla ka Jevrejskom groblju sve do podnožja Debelog brda. Od Mosta bratstva i jedinstva linija prema Armiji BiH išla je današnjom Ulicom Topal Osman-paše, zgrade “Loris” i stadiona “Grbavica” te naselja Hrasno Brdo.

Linije koje su na ovom području uspostavljene početkom rata, do reintegracije se nisu mijenjale.

Zbog opsade i teroriziranja stanovnika Sarajeva, Haški tribunal je na doživotnu kaznu osudio Galića, Karadžića i Mladića, dok je Milošević dobio 29 godina zatvora.