Nanić i ostali: Poklon od zarobljenika

Optuženi Isaković je ispričao da je do kraja novembra 1994., kada je poginuo njegov brat Emir, nekadašnji komandir Vojne policije, bio u vodu “Gazije“, te da je nakon toga prekomandovan u Vojnu policiju u koju je došao polovinom januara 1995. godine.

Budući da je prije toga imao još nekoliko smrtnih slučajeva u porodici te suprugu koja je čuvala trudnoću, kako je kazao, razgovarao je sa komandirom odjeljenja koji mu je obećao da će mu izaći u susret. Isaković je naveo i da je posuđivao automobil od kolega i navečer išao kući, a vraćao se u jutarnjim satima.

Upitan za 2. na 3. mart 1995. godine, Isaković je kazao da datum ne može tvrditi, “ali zna po svjedocima“, da je tada sa kolegom došao u komandu i na prijavnici zatekao dvojicu civila.

“Meni su izgledali kao djeca. (…) Oni su meni rekli da su zarobljeni. Kažu, pokušali bježati i uhvatili ih. Ne znam ko ih je doveo“, kazao je optuženi, dodavši da se radilo o Jasminu Avdiću i Vahidu Džaferoviću.

Nakon otprilike mjesec dana, pojasnio je Isaković, opet je vidio “Jasmina i Vahida“ izdvojene od grupe kada je bio došao Crveni krst. Te prilike su mu mahnuli, te pokušali dati poklon – majice, koje on nije prihvatio.

“Rekoh: ‘Vama trebaju više, a i može neko pomisliti da sam vam ih uzeo’. (…) Od tada ih više nisam vidio niti kontaktirao s njima“, rekao je optuženi.

Za ime Derviša Ponjevića je rekao “da je čuo ovdje“ i nije ga vidio ni čuo. Također je dodao da nema saznanja da je neko podlegao u pritvoru.

Isaković je posvjedočio da nije imao ključ od pritvorske jedinice, nije direktno čuvao pritvorenike, stražario, vodio ih na radnu obavezu, niti na preglede.

Za nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima i civilima u bivšem hotelu “Radoč” u Bužimu od novembra 1994. do augusta 1995. godine, optužnica, pored Isakovića, tereti i Zijada Nanića, Vahida Bajraktarevića, Esada Kudelića, Hasana Mustafića, Nedžada Bapića, Senada Salkića i Huseina Isakovića.

Prema optužnici, Nanić je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost 505. bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH, Kudelić komandir voda Vojne policije, a Bajraktarević, Salkić, Mustafić, Bapić te Samir i Husein Isaković pripadnici Vojne policije.

Prije Isakovićevog svjedočenja Odbrana Nedžada Bapića saslušala je svoja dva svjedoka.

Nekadašnji načelnik sanitetske službe i liječnik u 505. bužimskoj brigadi Sakib Sijamhodžić, rekao je da poznaje optuženog i sjeća se da je u ratu bio veoma mlad te da je, kad je počela operacija “Breza“, Bapić bio teško ranjen.

“Nedžad je bio sav u zavojima. Imao je ogroman broj gelera u glavi. Povredu oka, na ruci. (….) Imao je i povredu veću, lijeva strana bila “, kazao je svjedok, dodavši da je optuženi na glavi imao zavoj, takozvanu “rusku kapu“, te da se nije mogao kretati, samo uz pomoć štake.

Također je pojasnio kako misli da je optuženi, nakon dolaska iz bolnice u Bihaću, ostao u stacionaru do demobilizacije, odnosno da je otpušten u februaru ili martu 1995. godine iz stacionara.

Sijamhodžić je dodao i da je Bapić primao jake analgetike – opijate zbog ogromnih bolova.

“Ne vidim kako je neko u takvom stanju mogao nekoga tući, a kamoli pola sata“, dodao je svjedok.

Brat optuženog, Suad Bapić, potvrdio je da je Nedžad bio ranjen u septembru 1994.,  kad je bila akcija “Breza“, ali je i prije toga šest put bio ranjavan. Pojasnio je da je optuženi proveo oko mjesec i po u bolnici u Bihaću, a da su ga češće posjećivali kada je prebačen u Bužim.

“To je bilo neprepoznatljivo. Glava mu je bila totalno umotana. Teško ga je bilo prepoznati“, kazao je on, prisjetivši se prve posjete optuženom i dodao da je i kasnije izgledao loše, te da je većinom bio u krevetu.

Po dolasku kući, Bapić je rekao da je optuženom, zbog gelera, glava i dalje bila zamotana – od kojih neki ni danas nisu izvađeni – te da se počeo kretati tek nakon nekoliko mjeseci.

Suđenje će se nastaviti 3. aprila.