Zdravko Samardžija: Odvođenje i iseljavanje Bošnjaka i Hrvata iz Kotor-Varoši

Vesna Tešić bila je vlasnica kafića u naselju Kotor do 11. juna 1992. godine, kada je, kako je kazala u Sudu BiH, počeo rat i više nisu mogli da se kreću.

Ona je s mužem i svekrvom bila tri dana u kući, koja se nalazi uz Stanicu javne bezbjednosti u Kotor-Varoši, te im je nakon toga omogućeno da se kreću.

“Vojska i policija je bila svakodnevno u našem dvorištu, ali su bili korektni prema nama”, rekla je svjedokinja.

Dodala je kako su njena tri brata (djeca od ujaka) – Zdravko, Viktor i Ivo – privedeni u stanicu policije, gdje su zadržani tri dana, nakon čega su, prema izjavi svjedokinje, dovedeni u njenu kuću.

“Kada su došli, Viktor i Ivo su imali povrede po tijelu, tukli su ih, a Zdravko nije”, kazala je Tešić te dodala da su u njenoj kući ostali tri sedmice, nakon čega su došli po njih u večernjim satima i odveli ih.

Ona je ispričala kako joj je komšija sljedećeg dana javio da je u Spomen-kosturnici našao tijela Zdravka i Ive, te da je Viktor pobjegao.

“Viktor je bio ranjen i, pošto je poznavao teren, sakrio se u pećinu i pobjegao”, rekla je svjedokinja i navela kako joj je komšija ispričao da je neki Markan pucao i ranio ga, dok ostali vojnici nisu pucali.

Zdravko Samardžija je optužen u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, da je bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši. Na teret mu je stavljen progon civilnog stanovništva 1992. i 1993. godine – nezakonitim zatvaranjem, mučenjem, ubistvima, silovanjem, deportacijom i drugim nečovječnim djelima, kao i uništenje imovine i vjerskih objekata.

Drugi svjedok Državnog tužilaštva Zdravko Rusmir radio je kao policajac u Zagrebu, te je 1991. godine podnio zahtjev za prekomandu, kako je kazao, iz sigurnosnih razloga.

Potom su ga pozvali iz Centra javne bezbjednosti Banja Luka, te poslali u Kotor-Varoš, gdje počinje raditi u julu 1992. godine.

“Prvih dana sam radio na obezbjeđenju banke, potom stanice policije, a onda me je komandir Dragan Bojić poslao u osnovnu školu”, rekao je svjedok, koji je naveo kako je u školi radio kao stražar, te da su unutra bili zatvoreni muškarci bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

On je kazao kako je odnos prema zatvorenicima bio dobar, da su zajedno pili kafe i igrali karti.

Tužilac Mersudin Pružan predočio je svjedoku izjavu datu tokom istrage u kojoj je naveo da je bilo zlostavljanja u školi, te da su to radili pripadnici specijalne jedinice.

“Nisam to tako rekao. Ja dok sam bio, nije bilo zlostavljanja, kasnije sam čuo od kolega da su oni dolazili i zlostavljali zatvorenike”, kazao je svjedok.

Odbrana optuženog Samardžije pitala je svjedoka zbog čega su ljudi zatvarani, te je branilac Slobodan Perić rekao kako on tvrdi da razlog zatvaranja nije bio taj što nisu Srbi, već zato što su pucali.

Svjedok se nije složio, već je kazao kako je on čuo da su ljudi zatvoreni radi njihove sigurnosti, jer se oko njihovih kuća počelo pucati.

Treći svjedok Tužilaštva BiH Jovanka Miljanović radila je tokom rata u Opštini Kotor-Varoš.

Ona je ispričala kako je od načelnika Nedeljka Đikanovića i šefa Gorana Kršića bila angažovana na ovjeravanju potvrda za ljude koji su željeli napustiti Kotor-Varoš.

“Ja sam ovjeravala te potvrde i naplaćivala odlazak, nakon što bi oni potpisali izjavu da dobrovoljno napuštaju Kotor-Varoš”, rekla je svjedokinja.

Ona je ispričala kako su konvoji bili organizovani na tri lokacije, te da je otišlo na stotine ljudi.

Miljanović je navela da su jedan dan u zgradu Opštine došla dva čovjeka u maskirnim uniformama i pitala za Bakira Nušinovića, te da joj je kolega Pane Gavrić kazao da su to Zdravko Samardžija i Danko Kajkut, ali da ih ona nije poznavala.

Odbrana je tražila od svjedokinje da opiše izgled i visinu osoba koje su došle, na što je reagovala predsjedavajuća Sudskog vijeća Mira Smajlović i rekla da se tih detalja svjedok ne može sjetiti nakon 30 godina.

I sam optuženi Samardžija pitao je svjedokinju kada su ti ljudi dolazili, na šta je svjedokinja kazala da se ne sjeća tačno datuma, te da njega prvi put vidi, ali da je rekla ono što je čula.

Potom je optuženi kazao kako on nikada nije ušao u zgradu Opštine.

Nastavak suđenja zakazan je za 14. novembar.