Sud i Tužilaštvo BiH. Foto: BIRN BiH
Munib Kajmović kazao je da je pregledao hiljade dokumenata istražujući ratna dešavanja u Vitezu za knjige koje je objavljivao, a u kojima je obuhvatio i događaje u Križančevom Selu iz decembra 1993. godine.
“Nikad ništa za Almira nisam našao”, rekao je Kajmović.
On je naveo da se oslanjao uglavnom na dokumente hrvatskih obavještajnih službi. Bio je profesor istorije, tokom rata je bio predsjednik Stranke demokratske akcije u Starom Vitezu, a 1994. član mješovite komisije za provođenje Vašingtonskog sporazuma, kazao je svjedok, dodavši da je imao kontakte s raznim ljudima, ali da nije čuo da je Sarajlić povezan s nekim zločinom.
U svojoj knjizi, poglavlje koje govori o akciji u decembru 1993. u Križančevom Selu nazvao je “Velika pobjeda Armije, a ne ratni zločin”.
Kajmović je rekao da različiti izvori govore o stradanju između 50 i 74 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i civila. Naveo je da je u izvještajima pronašao kako je tog dana bila gusta magla i da smatra da se iz područja oko crkve nisu mogla vidjeti dešavanja u Šafradinima.
Na pitanja tužioca Ivana Matešića, svjedok je kazao da nije pronašao podatke da je u napadu ubijeno 12 zarobljenih pripadnika HVO-a i dva civila.
Tužilac je svjedoka ispitivao o njegovim izjavama na jednom okruglom stolu na kojem je kometarisao izjave svjedoka sa suđenja, govoreći da se “ovo moglo namontirati”, da “nam druga strana nije vratila nijednog zarobljenika”, kao i da se tako dešava “kad izgubite kontrolu nad sudom”.
Kajmović je, objašnjavajući svoje izjave, rekao da je hrvatska strana nastojala napraviti ravnotežu zločinu u Ahmićima, da je tačno da nijedan zarobljenik Armije BiH nije vraćen živ, a govorio je i o nekim ranijim tužiocima koji nisu istraživali zločine u Vitezu iako su znali za njih.
Za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dva civila – žene hrvatske nacionalnosti, počinjena prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. decembra 1993. godine, Almir Sarajlić je optužen sa Ibrahimom Purićem, Nijazom Sivrom, Ibrahimom Tarahijom, Rušitom Nurkovićem, Sadikom i Šaćirom Omanovićem te Kasimom Kavazovićem.
Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine, Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici brigade.
Svjedok Vlado Čalić kazao je da se u mladosti družio sa Sarajlićem, a da ga je viđao i nakon rata.
On je izjavio da nije čuo da je optuženi učestvovao u ubijajanju hrvatskih zarobljenika. Dodao je da se vjerovatno ne bi družio sa njim da ima takva saznanja.
Čalić je potvrdio da je čuo kako je Sarajlić iz “Buhinih kuća” izveo jednu ženu i dvoje djece.
Nusreta Džidić kazala je da je živjela u Počulici i da je u ratu pravila hljeb za vojsku. Rekla je da nikad nije čula da su Sarajlić, kao ni drugi optuženi, nešto uradili.
“Nikad nisam čula da je on uradio to za šta je optužen”, kazala je Džidić.
Ona je rekla da je u ratu povremeno viđala i žene koje su radile u vojnoj kuhinji, ali da nisu govorile da su čule nešto za Sarajlića.
Nastavak suđenja je 11. novembra, kada bi Sarajlić trebalo da svjedoči u svoju korist.
