Paravac i ostali: Svjedočenja o strahotama iz logora

Tužilac Edin Muratbegović pročitao je iskaz koji je Mehmed Memić 2004. godine dao pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova u Zenici.

U iskazu je Memić naveo kako je živio u selu Čivčije na području Doboja sve do 11. maja 1992. godine, kada su ga, kako je naveo, iz kuće odveli srpski vojnici.

Svjedok je rekao kako su ga tada odveli u garažu u Bukovici, gdje je bio ispitivan, te je tu ostao devet dana.

“Ništa mi tih devet dana nisu dali ni jesti ni piti”, stoji u iskazu svjedoka koji je pročitao tužilac.

Svjedok je naveo da je tu bio svakodnevno maltretiran fizički i psihički, a odatle su ga odveli u hangare u Usori.

“Vojnici su me tu pregazili nogama, udarali puškama, pao sam u nesvijest od batina”, navodi se u iskazu svjedoka.

Svjedok je izjavio kako su spavali na betonu i da je tu prvi put nakon 11 dana dobio hranu, ali da nije mogao jesti.

“Ja sam bio toliko pretučen da nisam mogao gutati ni vodu, nisam mogao ni govoriti”, naveo je svjedok.

Iz hangara ga odvode u “Perčin disko”, gdje je, po iskazu svjedoka, bilo zatvoreno oko 400 osoba, a nakon toga ga vode u Centralni zatvor u Doboju.

“Zatvorenici su mi pomagali da se oporavim, ja sam bio u polusvjesnom stanju”, izjavio je svjedok.

Svjedok je kazao kako su ga iz zatvora pustili u novembru 1992. i da je tada otišao kući, gdje je bio do proljeća 1993. godine, kada je dobio naredbu da svi napuste selo, jer, kako je naveo, “ne mogu ostati na srpskoj zemlji”.

“Svi smo morali dati po članu 50 njemačkih maraka kako bismo ušli u autobus”, rekao je svjedok, te su ih autobusima odvezli za Travnik.

Prema optužnici, Borislav Paravac je bio predsjednik Kriznog štaba u Doboju, Andrija Bjelošević načelnik dobojskog Centra službi bezbjednosti (CSB), a Milan Savić njegov zamjenik.

U drugom iskazu koji je pročitao tužilac, svjedok Ramiz Brankić ispričao je kako je krajem jula 1991. godine pobjegao iz Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Brčkog, te se vratio u Doboj, gdje je živio.

Po povratku u Doboj, muslimanima koji su još radili pri JNA bilo je, po navodima svjedoka, zabranjeno da pričaju s njim. On je proglašen dezerterom, te je uhapšen i odveden u Centralni zatvor u Doboju, gdje je saslušan i pušten kući.

“Nakon dva sata došli su po mene, tukli me, Vojna policija me je tukla da su mi razbili glavu i nos”, naveo je svjedok, kao i da je poslije toga prebačen u Banju Luku, u Dom armije.

Tu su, po navodima svjedoka, dovedeni civili iz Grapske, nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela ovo mjesto.

Krajem juna prebačen je na “Manjaču”, gdje ostaje do sredine decembra 1992. godine.

“Tukli su nas i tjerali da radimo teške fizičke poslove”, rekao je svjedok, kojeg su potom prebacili u logor u Batkoviće u Bijeljini, te u “Kulu”.

Razmijenjen je početkom marta 1993. godine iz zatvora “Kula” u Istočnom Sarajevu.

Treći svjedok čiji je iskaz pročitao tužilac Muratbegović jeste Fikret Ahmić, koji je ispričao kako su ga vojnici uhapsili ispred kuće, te u žutom kombiju, koji je vozio Predrag Kujundžić, odvezli u stanicu policije.

“Tu su me prislonili na oglasnu tablu s rukama iznad glave, i kako je ko prolazio od vojnika, udarao me”, naveo je u iskazu svjedok, kojeg nakon ispitivanja odvode u zatvor u Spreču, gdje je, kako je izjavio, također bio premlaćivan.

Početkom marta 1993. godine prebačen je u “Mali logor” u Banjoj Luci, blizu stadiona “Borca”, potom u zatvor “Tunjice”. Razmijenjen je krajem aprila 1993. godine u Tešnju.

Nastavak suđenja planiran je za 8. novembar.