Zdravko Kandić i ostali: Zlostavljanje muškaraca u Šaricama

Zaštićeni svjedok N-1 kazao je da su ga oko 20. juna u selu Šarice u opštini Mostar zaustavili vojnici Božo Sjeran i Rade, za čije prezime nije siguran, pitajući ga da li u selu ima druge vojske, te da im je rekao da nema.

N-1 je rekao da su mještani, kao i stanovnici drugih sela koji su došli na to područje, boravili u šatorima iznad sela iz bezbjednosnih razloga. Ispričao je da je vojska 24. juna opkolila selo i da je njih 36 okupljeno na jedno mjesto. Dodao je da su izdvojili četiri muškarca, očeve i sinove – Ibru i Selima Abaza, te Osmana i Mehu Bulića.

“Tukli su ih nogama, kundacima… zašto se krijete iznad sela”, prisjetio se svjedok.

On je naveo da su Božo i još jedan čovjek u uniformi, za kojeg je kasnije čuo da se preziva Kandić, Selima odvodili u jednu štali i tukli jer je kod njega pronađen pištolj. Dodao je da je vidio nož kod jednog vojnika i krv na Selimu, te da je čuo da su mu urezivali krst.

N-1 je kazao da su četiri muškarca tu ostala, a da su ostali odvezeni za Nevesinje, a potom u Bileću, gdje je svjedok bio zatočen do razmjene – 18. avgusta. Naveo je da četvorica muškaraca više nisu živi.

Na pitanja Odbrane, kazao je kako je čuo da je Kandić jedan od braće blizanaca.

Za zločine na području Nevesinja i Mostara sudi se Zdravku Kandiću, nekadašnjem komandantu Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske, Draganu Đurđiću, njegovom tadašnjem zamjeniku, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli i Milanu Trifkoviću, Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima ove jedinice.

Prema jednoj od sedam tačaka optužnice, Kandić je 24. juna 1992. naredio napad, nezakonito hapšenje i zatvaranje bošnjačkog stanovništva zaseoka Šarice, što je izvršio Đurđić s pripadnicima Petog bataljona. Kako se navodi, civili su dovedeni na jednu livadu, gdje su neki fizički zlostavljani, a jednom je na čelu urezan krst. Dodaje se da se dvojici muškaraca gubi trag, a da su dvojica ubijena.

Svjedok Vahid Šipković prisjetio se kako je sa porodicom bježao iz sela Presjeka nakon granatiranja i kako je sa mještanima tog i drugih sela na kraju formirana grupa od oko 250 ljudi. Na jednom mjestu, kako je ispričao, grupa se razdvojila zbog granatiranja, a dio starijih ostao je u šatorima. Kasnije je čuo da su pobijeni.

Rekao je da je u grupi od oko 80 ljudi nastavio put i da su namjeravali preći planinu Velež preko Teleće lastve, jedinog mogućeg puta, ali da im nije bilo lako pronaći ga. Kazao je da se na jednom mjestu odvojio od grupe kako bi pomogao supruzi koja je skliznula niz stranu.

“Kad sam se vratio, nisam našao nikoga. Nikoga nije bilo… Mislio sam otišli su, ostavili nas”, kazao je Šipković.

Dodao je da je poslije čuo kako je grupa odvedena pred školu u Zijemlje i da su pobijeni svi osim tri osobe. Naveo je da je u toj grupi bio i njegov otac, te mnogobrojni rođaci sa djecom, od kojih je jedno imalo samo sedam dana.

Svjedok je rekao da je sa suprugom i djecom, te još nekoliko ljudi, na kraju stigao do Mostara, nakon sedmodnevnog putovanja.

Suđenje se nastavlja 9. novembra.