Zdravko Samardžija: “U drvenoj štali zapaljene žive žene“

Sead Ramić je ispričao da ga je rat zatekao u njegovim ranim dvadesetim godinama u rodnom selu Večići nadomak Kotor-Varoši, gdje je, kao i ostali mještani, uzeo ulogu čuvanja straže tokom noći jer su prolazile kolone i vojna vozila.

“Sjećam se – došla je Vojna policija 11. juna. Bio je Kurban-bajram i došli da popijemo kafu, kad komšija dođe i reče: ‘Kotor-Varoš pao'“, prisjetio se Ramić početka napada na njegovo selo.

On je ispričao da je prvi napad na Večiće bio 11. juna u jutarnjim satima iz tri pravca, prilikom čega je ranjeno više osoba, a poginulo njih pet. Zbog nepristupačnosti bolnici i doktorima, ranjene su, prisjeća se svjedok, smjestili u magazu, a zdravstvenu pomoć su im pružale dvije djevojke sa završenom medicinskom školom.

Ramić je kazao kako je granatiranje na Večiće počelo nekoliko dana pred napad na selo, a da je poslije nastavljeno svakodnevno, zbog čega je oko 15-20 kuća bilo zapaljeno, a stanovništvo iselilo u druga sela.

“U naš šor je došla Biba, od nje sam čuo da je srpska vojska prilikom ulaska u selo zatvorila nju, njenu majku i još jednu ženu u drvenu štalu i da su ih zapalili žive“, kazao je Ramić dodajući da je ranjena uspjela pobjeći i doći kod njih, ali je nakon nekoliko dana, od zadobijenih rana, preminula.

Ramić je kazao kako je oko 160 Večićana 3. novembra 1992. godine zarobljeno i ubijeno, a da posmrtne ostatke većine njih do danas nisu pronašli.

Drugi svjedok, Jovan Dragić, ispičao je kako je iz Hrvatske došao u Bosnu i Hercegovinu i prihvatio ponudu da bude u srpskoj vojci zbog plate koju su mu obećali, nakon čega je postavljen u Specijalnu jedinicu policije.

On je kazao da je išao u Kotor-Varoš po naredbi da očiste selo Večiće, ali da je prva akcija bila neuspješna.

“Drugi put kad smo došli, ne sjećam se tačno koliko je sati bilo, neki su bili naprijed, mi smo štitili s boka. Bili su ranjeni, bile su žene i djeca. Nakon pretresa kuća nismo našli vojno sposobne, pa smo poveli žene i djecu i vratili se“, kazao je on.

Na pitanje tužioca Mersudina Pružana zašto su poveli žene i djecu, rekao je da ne zna i da je to bila naredba.

Svjedok je kazao da, prilikom akcije na selo, nije vidio nikog mrtvog ni ranjenog, niti je čuo za zapaljene žene u štali.

Zdravko Samardžija je optužen u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije Centra službi bezbjednosti  (CSB) Banja Luka, da je bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši. Na teret mu je stavljen progon civilnog stanovništva 1992. i 1993. godine – nezakonitim zatvaranjem, mučenjem, ubistvima, silovanjem, deportacijom i drugim nečovječnim djelima, kao i uništenje imovine i vjerskih objekata.

Željko Lajšić, treći svjedok, ispričao je kako je u augustu 1991. godine iz Hrvatskog MUP-a prešao u MUP BiH, sa sjedištem u Banjoj Luci. On je potvrdio da je postojao Specijalni odred i da je optuženi Samardžija bio jedan od članova, navodeći kako je bio samo logističar.

“Bio je Zdravko Samardžija, ali je on bio logističar, nije komandir. Znači dostavljao nam je sva potrebna sredstva, imali smo sve što nas sljeduje – municiju, hranu, naoružanje“, kazao je Lajšić.

Rekao je i da ne zna šta je bilo sa Samrdžijom nakon što se rasformirala specijalna jedinica.

Suđenje će se nastaviti 26. septembra, kada je planirano saslušanje tri svjedoka.