Zdravko Kandić i drugi. Foto: Sud BiH
Fahira Ramović je kazala da je živjela u Nevesinju i da je njenog supruga iz kuće odvela policija na informativni razgovor 16. juna 1992. Kazala je da se narednih dana raspitivala za njega, a da je poslije čula da je ubijen. Njegovo tijelo, kako je navela, nije pronašla.
Ramović je kazala da u strahu odlučuje napustiti Nevesinje i da odlazi sa djecom koja su tada imala četiri i dvije godine, te oko 40 dana. Ispričala je kako je sa drugim stanovništvom spavala u šatorima u šumama kod sela Presjeka i Kljune, te da je bilo granatiranja i pucnjave.
Prema njenim riječima, na kraju je u grupi koja se kretala preko Veleža bilo oko 200 ljudi, te da je nakon tri dana, bez hrane i vode, stigla u Vrapčiće.
“Kasnije smo saznali da nisu svi došli. Rečeno je da nije njih oko 90 i da su svi ubijeni”, kazala je svjedokinja.
Ona je navela da je čula kako je prešla i N-3, ali bez muža i djece, od kojih je jedno imalo 15-ak dana.
U ovom predmetu sudi se Zdravku Kandiću, nekadašnjem komandantu Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Draganu Đurđiću, njegovom tadašnjem zamjeniku i komandantu Interventnog odjeljenja, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli i Milanu Trifkoviću, koji su bili pripadnici Interventnog odjeljenja, kao i Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima rezervnog sastava milicije Mostar, koji su takođe bili u sastavu Petog bataljona.
Oni su optuženi za učešće u širokom i sistematičnom napadu na bošnjačke civile na području opštine Nevesinje i sela Zijemlje i Ruište u opštini Mostar, te da su učestvovali u ubistvu oko 100 djece, žena i muškaraca, od kojih je najveća grupa usmrćena u junu 1992. kada su uhapšeni prilikom pokušaja prelaska preko Veleža u Mostar.
Mušan Šarančić kazao je da je živio u selu Čanje kod Nevesinja i da su sa srpskim stanovništvom bili u dobrim odnosima.
“Išli smo zajedno u grad, na kupanje, igrali lopte. Međutim, poslije izbora…”, kazao je svjedok, dodajući da se formira odred “Karađorđe”, da dolazi do pretresa, maltretiranja i slično. Kazao je da su se njih desetak u Čanju sami organizovali da drže straže, a da srpske komšije nisu htjele da zajedno s njima patroliraju.
On je ispričao kako je sa porodicom napustio selo 16. juna 1992. i kako su bježali dok je na njih otvarana vatra. Ponovo dolaze u selo, gdje je vidio desetak ubijenih komšija. Kako je ispričao, na kraju je uhapšen sa suprugom, sestrom i majkom, te još nekim mještanima, dok su se otac i brat ranije razdvojili i otišli drugim putem.
Kazao je da su ih odveli u alatnicu, gdje su odvojili žene, a muškarce odveli u kino salu, da bi ih potom prevezli u Bileću, gdje je bio zatočen dva mjeseca. Naveo je da su mu u alatnici ostali supruga Sabira, koja je bila trudna, te majka Zejna i sestra. Čuo je da su žene u alatnici maltretirane i izvođene.
“Kada su došli po moju suprugu, majka je ustala da je zaštiti. Rekla je: ‘Ako ćete voditi nju, vodite i mene'”, rekao je Šarančić, dodajući da je posmrtne ostatke supruge pronašao, a majke ne.
Svjedok je rekao da je kasnije saznao da su mu otac i brat prešli preko Veleža, ali da svi ljudi iz te grupe nisu uspjeli stići do Mostara.
Suđenje se nastavlja 27. jula.
