“Sin je bio na fakultetu, a onda preko ljeta kada dođe nešto je radio, bio je i vatrogasac, trenirao karate. I bio je, ovako što kažu, pristojan, u tim svim ljudskim granicama”, dodaje.

Početkom maja 1992. godine Muharemove supruga i kćeri su napustile BiH, a sina Amira dočekao je sa posljednjim vozom koji je iz Sarajeva prolazio ka Doboju.

“Sama atmosfera je bila, kao i u svakom mjestu, ono komešanje i neizvjesnost”, kaže, prisjetivši se kako su u tom periodu u Kotorsko stigle izbjeglice iz Dervente, te pokušaja organiziranja odbrane koju su predvodili Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) i Teritorijalna odbrana (TO) Kotorsko.

I on i sin pridružili su se odbrani svog naselja, te su zajedno ostali u Kotorskom do 14. juna 1992. godine, kada je Muharem, spašavajući ranjenike, zadobio tešku povredu, zbog čega je transportovan prvo u Derventu, a zatim u Slavonsku Požegu u Hrvatskoj na operaciju. Tog 14. juna, posljednji put je vidio sina Amira.

“Da ti pravo kažem, ne sjećam se u kakvoj je odjeći bio. Kažu da je bio u onom vatrogasnom odijelu”, priča nam, govoreći kako je sina sreo posljednji put pred komandom TO-a u Kotorskom.

Nakon izmještanja na liječenje u Hrvatsku, Muharem je pokušavao saznati šta se desilo sa njegovim sinom, ali bezuspješno. Tri mjeseca nakon odlaska iz Kotorskog uspio je saznati da je njegov sin nestao na području Komarice, na cesti između Dervente i Doboja.

“Sin je ostao i Kotorsko je onda palo 16. juna i oni su se povukli dole prema Derventi i Brodu. A onda su ih dole pokupili, pa su ih vratili na Komaricu. (…) Tu su njih vratili, HVO ih je vratio i tu su praktično upali u zasjedu”, pojašnjava Muharem, pričajući o detaljima nestanka svog sina.

Na tom lokalitetu je došlo do borbenih dejstava i Amir je, sa još trojicom kolega pronašao automobil, kojim su se pokušali izvući do Dervente, priča njegov otac. Međutim, nakon samo 200 metara naišli su na blokadu ceste i novi sukob, u kojem je Amir nestao.

“Tu su već, ovi iz Republike Srpske, presjekli komunikaciju i postavili mine na put. I pošto su oni išli ‘Stojadinom’, oni su poiskakali i tu je nastalo puškaranje. I tu je to mjesto dešavanja i nestanka. I nikako pronaći ga, odgonetnuti gdje, šta, kako”, govori Muharem o informacijama koje je dobio o nestanku sina, koji je jedini nestali od četvorice mladića koji su bili u tom trenutku u automobilu.

Amir Spahić. Foto: Porodični album

Nakon što je dobio ove informacije počinje Muharemova potraga za sinom. U toj potrazi, od ljeta 1992. godine do danas, pronašao je tijela sedam osoba, koje su također nestale na istom lokalitetu tog dana, ali ne i svog sina Amira.

“Kad je pošla razmjena iz Doboja, kad su ljudi pošli izlaziti 1993. godine, onda sam dobio dvije poruke, informacije telefonom da je bio živ, zarobljen. Onda kad sam pošao tragati, ne možeš doći do ljudi i tragajući, svi otprilike kažu da ima indicija da je bio živ”, prepričava Muharem.

Kako su mu ispričali oni koji su izbjegli iz Doboja 1993. godine, Amir je bio zarobljen na lokalitetu Komarica, odakle je doveden u Doboj, gdje mu je navodno suđeno pred ratnim sudom, nakon čega je prebačen u Banjaluku. U toj potrazi Muharem je, bezuspješno, pokušao pronaći i ratnog sudiju iz Doboja, ali i druge učesnike događaja na lokalitetu Komarica.

“Pretpostavljam ima ljudi koji znaju, ali neće da otvore dušu. Nudio sam i pare”, govori za BIRN BiH.

U razgovoru se prisjetio kako je još 1993. saznao da se u bolnici u Slavonskom Brodu nalazi nekoliko tijela koja su razmijenjena iz Kotorskog. Uspio je kontaktirati patologa iz ove bolnice koji mu je rekao da je tu pet-šest kostura, a tek u godinama nakon rata, insistirajući kod istražitelja, saznao je da se među njima ne nalazi njegov sin, nego pet njegovih komšija koji su također nestali 18. juna.

Po završetku liječenja u Hrvatskoj, priča, preselio se u Sloveniju, gdje je boravio sve do 1996. godine, kada se vratio u BiH. Tokom prve dvije posjete svom domu u Kotorskom doživio je napade i neugodnosti, a nakon što je uspio vratiti svoju imovinu i nastaviti potragu za sinom u rodnom mjestu, pronašao je još dva tijela.

“Pronašao sam, praktično, sedam osoba. Ima ih i više, posredno i neposredno kroz to traganje, ali moj slučaj nikako”, pojašnjava, dodajući kako su svi nestali 18. juna 1992. na lokalitetu pronađeni, osim njegovog sina.

Prema posljednjim informacijama, saznao je kako se neka osoba u Doboju, tokom 1992. godine, “hvalila da je likvidirala njegovog sina”. To je čuo od svjedoka koji je te detalje načuo tokom boravka u ratnom zatvoru, a cijeli slučaj prijavio je Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužilaštvu BiH.

Index Amira Spahića. Foto: Porodični album

Danas Muharem sa suprugom živi u blizini Sarajeva, a svoje vrijeme provodi u potrazi za bilo kakvim informacijama o sinu. Traganje mu se, kaže, svelo na iščitavanje arhiva raznih institucija i organizacija koje su vodile evidenciju o događajima u blizini Doboja iz 1992. godine.

“Tragam svaki dan, svaki čas. Sve je manje informacija, nažalost. Kažem ima i ljudi koji znaju, ali jednostavno neće progovoriti. Ne samo za moj slučaj, nego i za druge (…). Svi kažu ‘nemoj me to, pomoći ću ti’ (…) ali niko neće da mi kaže tu je i tu”, govori nam.

Vrlo često posjećuje rodno Kotorsko u nadi da će čuti nešto novo o nestanku svog sina, a najveća mu je želja da pronađe njegove posmrtne ostatke dok je živ.

“Uvijek i dan-danas tragam, da mi je pronaći gdje je ukopan, da prenesem, da znam, a ono me drugo više ne zanima. Niti mrtvi mogu ustati, uprti prstom ko je. Nego čovjek se nada, živi u uvjerenju da će pronaći, naći neke tragove. Samo bih želio da pronađem i da jednom, što kaže, čovjek dok je živ da to riješi. Kao i svaki roditelj. Uvijek kažem, teško onom ko je izgubio, ko traga”, zaključuje Muharem.