On se u vrijeme ubistava u Prisadama nalazio na području današnje općine Usora. Danas je jedan od sedam stanovnika iz šest kuća ovog naselja, koje je od centra Doboja udaljeno približno sedam kilometara.

Miro Grgić, najmlađi stanovnik u Prisadama danas. Foto: BIRN BiH

Preživjeli su danas u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji i drugim državama.

U Prisadama je prije rata živjelo blizu 400 stanovnika. U naselju je bilo 155 kuća. Na svojim adresama je poginulo dvadesetak civila koji su ostali u kućama nakon što su srpske snage zauzele Doboj u noći između drugog i trećeg maja 1992. godine.

Puste Prisade danas. Foto: BIRN BiH

Tada je ubijen i stariji bračni par – Josip i Janja Bilić. Njihov sin Anto, koji danas živi u Prisadama, prije 30 godina, kao električar dobojskog preduzeća “Montaža instalacije”, radio je na terenu u Izraelu.

“To se dogodilo šestog ili sedmog maja 1992. godine. Pokojni otac je imao 65 godina, a majka je bila godinu mlađa. Živjeli su od poljoprivrede. Dok ih je zdravlje služilo, obrađivali su zemlju volovskom zapregom. Moji roditelji su zaklani. U majke je i ruka bila odsječena”, kazao je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Bilić.

Njih je, kako je ispričao, pronašla susjeda Janja Hrkač koja je obavijestila njegovog brata Marka.

“On je radio kao kriminalistički tehničar u policiji u Doboju i živio je u gradu. Marko je zajedno sa Franjom Kopčićem i nekim Ramizom iz naselja Orašje preko Stojana Grkovića, tadašnjeg člana Srpske demokratske stranke u Doboju, organizovao njihov ukop u Prisadskom groblju”, prepričao je Bilić šta mu je brat Marko pričao krajem 1995. godine kada ga je posjetio u Holandiji. Njegov brat je u međuvremenu preminuo.

Anto Bilić na mjestu porodične kuće gdje su mu ubijeni roditelji. Foto: BIRN BiH

Za BIRN BiH Bilić kaže da je bio predratni predsjednik Mjesne zajednice Prisade, gdje su i danas vidljivi tragovi rata u BiH. Brojne srušene i opljačkane kuće i dalje su neobnovljene. Neki ostaci uništenih domova pored puta koji vodi kroz naselje gotovo se više i ne vide od izraslog drveća. Manji dio kuća renoviran je u poslijeratnom periodu, ali su i one najčešće prazne i zarasle u travu.

Ruševine porodične kuće u kojoj su do početka maja 1992. živjeli Josip i Janja Bilić više se ne vide. Preko nekadašnje kuće, poljoprivrednih zgrada i dvorišta istresene su desetine tona nasipnog materijala. Tuda prolazi dionica autoputa na Koridoru Vc kroz BiH. Teške mašine podrobile su dotrajali asfalt na oko kilometar puta kojim se stiže u naselje. Bilićima je oduzeto, kaže on, oko 30 duluma zemlje koji im nisu isplaćeni.

“Sad je taj predmet na Okružnom sudu u Doboju. U blizini moje kuće je gradilište. Prolaze teški kamioni i bageri. Dižu veliku prašinu. Ja sam srčani bolesnik. Imam 72 godine. Uguši me prašina. Upozoravao sam i da teren posipaju zbog toga vodom. Kažu da nemaju cisterne”, žali se Bilić.

Navodi da je razočaran jer za ubistva njegovih roditelja i drugih civila u Prisadama niko do danas nije kažnjen.

“Slabo se ko interesuje i da traži počionice. Nit’ ko traži, nit’ ko odgovora. Trebalo bi da se zna ko je vodio ovuda akcije i ko je šta radio”, kaže Bilić.

Spomen obilježje u Prisadama. Foto: BIRN BiH

Na spomen-obilježju u Prisadama, koje je izgrađeno pored ostataka srušene četverogodišnje područne Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić”, uklesana su imena ubijenih i nestalih stanovnika.

U blizini spomenika živi Miro Grgić koji je sa svojih 49 godina najmlađi stanovnik u Prisadama.

“Tako je – kako je. Bavim se poljoprivredom. Ponekad zaradim neku dnevnicu radeći na građevini. Slabo to ide. Nema tih poslova, ne gradi se. Ružna vremena. Mora se snalaziti kako ko zna. Tako je bilo dosad, vjerovatno će biti i dalje”, kaže Miro.