Analiza – Procjena djelotvornosti zahtjeva za naknadu štete u krivičnom postupku. Foto: TRIAL International
Uprkos značajnom napretku tokom prethodnih godina, kako navode iz TRIAL-a, žrtve ratnih zločina i dalje se susreću s brojnim preprekama u ostvarivanju prava na naknadu štete u krivičnom postupku.
Da bi naknade u okviru krivičnih postupaka bile dosuđene, ali i uspješno isplaćene, prema TRIAL-u, tužilaštva, sudovi i pružatelji besplatne pravne pomoći, kao i zastupnici žrtava, moraju se zauzeti da se iskoriste sve raspoložive mjere. To podrazumijeva blagovremeno informisanje žrtava o ovoj mogućnosti, utvrđivanje imovnog stanja optuženih, kao i osiguranje besplatne i adekvatne pravne pomoći.
“Suđenja za ratne zločine u BiH su procesi koji imaju potencijal da odgovore na dva zahtjeva koja su komplementarna: utvrditi krivicu i odgovornost za počinjeni zločin te dodijeliti naknadu nematerijalne štete žrtvama za pretrpljenu bol i traumu”, kazala je Lejla Gačanica, autorica ove analize, tokom njenog predstavljanja u Sarajevu.
Kako se ističe u analizi, zahvaljujući radu ove organizacije, u proteklih sedam godina doneseno je 16 presuda kojima su počinitelji obavezani da plate naknadu štete žrtvama ratnog seksualnog nasilja u krivičnom postupku, što nastavlja da ohrabruje mnoge preživjele da traže pravdu i naknadu štete.
U okviru tih 16 završenih predmeta pred Sudom BiH, Okružnim sudom u Doboju i Kantonalnim sudom u Novom Travniku, jedan ili više počinilaca obavezani su isplatiti naknadu štete žrtvama ratnih zločina u iznosima od 20.000 do 60.000 konvertibilnih maraka (KM).
Reparacije čine sastavni dio koncepta tranzicijske pravde, istaknuto je u analizi, a u skladu s međunarodnim pravom države su obavezne osigurati reparacije svim žrtvama teških oblika kršenja ljudskih prava i povreda međunarodnog humanitarnog prava.
Jedna od posljedica krivičnih djela ratnih zločina su imovinske i neimovinske štete počinjene većem broju osoba. Prema analizi, uspostavljanje odgovornosti za naknadu štete i naknada štete žrtvama krivičnih djela ratnih zločina zato jesu jednako važni kao i krivično procesuiranje samih počinitelja.
U analizi se ističe kako je usvajanje prve presude Suda BiH u junu 2015. godine, kojom su, uporedo s osudom na kaznu zatvora, počinioci ratnog zločina obavezani na naknadu štete žrtvi ratnog silovanja, značilo prekretnicu za bosanskohercegovačko pravosuđe i region.
Bh. pravosuđe prešlo je dug put od zakonski normirane mogućnosti ostvarivanja naknade štete za žrtve ratnih zločina do njihove primjene, istaknuto je. Dodaje se i da je taj proces bio proces učenja i razumijevanja mnogo šireg okvira od onog zakonskog i uključuje uvažavanje važnosti pravičnosti za žrtve u krivičnim procesima.
“Stoga je glavni zaključak danas, nakon šest godina od prvog dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ali i niza presuda koje su uslijedile, da je nužno napraviti pomak od pristupa zasnovanog na potrebama ka pristupu zasnovanom na pravima. Ovaj pristup dubinski bi promijenio odnos žrtava i države: žrtva više ne moli za pomoć na osnovu svoje ranjivosti ili potreba, već traži da država ozbiljno shvati svoju dužnost i ono što duguje pojedincima/kama koji/e žive na njenoj teritoriji”, navodi se u analizi.
TRIAL zaključuje da je u određenim segmentima ostvarivanja IPZ-a u krivičnim postupcima ostvaren napredak i već se može govoriti o uspostavljanju standarda, poput određivanja visine IPZ-a, izdavanja naredbe o vještačenju, provođenja istrage o imovini počinioca.
“Ipak, osnovni problem danas je nekonzistentnost te prakse van i donekle ograničeno i unutar Tužilaštva i Suda BiH, gdje se i uspostavlja. To ne znači da nema pozitivnih primjera pred entitetskim pravosuđem, nego da su isti rijetki, i prije čine izuzetak nego standard u postupanju”, stoji u analizi.
TRIAL je u svojoj analizi ponudio i niz preporuka, a neke od njih su, između ostalog, neophodnost unapređivanja procedure i kvaliteta informiranja oštećenih o njihovim pravima povodom IPZ-a u krivičnom postupku, neophodnost senzibiliziranja pravosudnog osoblja za potrebe žrtava ratnih zločina, kao i da vlasti u BiH trebaju osigurati da žrtve efektivno dobiju odštetu dodijeljenu u krivičnom postupku.
Imajući u vidu da sudovi nerijetko izvode zaključke o tome da bi odlučivanje o IPZ-u znatno odugovlačilo krivični postupak, te temeljem toga žrtve upućuju na parnicu, potrebno je ove odredbe precizirati kako bi se reducirala ovakva sudska praksa. Neophodno je i provesti podizanje svijesti i znanja sudija o realnim okvirima za odlučivanje o IPZ-u u krivičnom postupku, jedna je od preporuka TRIAL-a.
“Svrha jeste da se ostvari i restorativna pravda, da se obeštete žrtve kroz naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, strah i doživljenu traumu, uz osudu počinioca i kažnjavanje pojedinca. Smatram da je budućnost imovinskopravnih zahtjeva jasna, da se napredak ne može derogirati”, kazao je Ahmed Mešić, tužilac Državnog tužilaštva, na današnjem predstavljanju analize.
