“Bila je informacija da su zakopani tamo gdje su borovi, ispod lipe, navodno da su tu dovezeni ljudi na kojima su se gore u školi obučavale ‘Crvene beretke’. Te podatke prenosio sam Međunarodnoj komisiji za nestale osobe. Drugo kopanje je bilo nešto dalje od te lokacije, gdje takođe nije ništa pronađeno. Na trećem mjestu iskopavanje je vršeno gdje su lokalni mještani, praveći ogradu, naišli na kosti. Kasnije se ispostavilo da to nisu bile ljudske nego životinjske kosti”, kaže Kurtović.

Avdo Kurtović ubrajao se među uglednije stanovnike Doboja, prisjeća se njegov sin Mirsad. S porodicom je u ovaj grad doselio 1976. godine.

“Otac je bio građevinski inženjer. Fakultet je završio u Zagrebu. Mi smo živjeli u Gračanici, gdje je takođe bio građevinski inspektor. Prije toga je radio u Ciglani u Sočkovcu. Njega su, da kažem tako, vrbovali tadašnji rukovodioci Doboja, jer im je bio potreban građevinski inspektor. U to vrijeme u Doboju nije bilo tog kadra. Oni su ga privolili da pređe u Doboj”, sjeća se Mirsad.

Mirsad Kurtović. Foto: BIRN BiH.

Mirsad je u to vrijeme imao 19 godina i bio je student Pravnog fakulteta u Banjoj Luci.

“Dobili smo stan u Šestoj proleterskoj. U toj kući su bila samo dva stana. Mi smo bili u prizemlju. Otac je od gradskih čelnika tražio stan na mirnijem mjestu i oni su tada iselili nekog šumarskog inspektora, kojem su dodijelili novi stan. Kad smo napravili kuću u Makljenovcu, otac je gradu vratio stan. Tu smo kupili plac od 600 kvadrata”, prisjeća se Mirsad.

Avdo Kurtović, građevinski inspektor krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, postao je tada jedan od rukovodilaca u lokalnom komunalnom preduzeću “Progres”. Kao tehnički direktor dočekao je početak rata u BiH. Uhapšen je 8. maja 1992. ispred svoje kuće, kada je imao 58 godina.

“To mi je pričao naš prvi komšija Drago Hrkač. Oni su bili zajedno tog dana. Oca su odveli, a Dragu ostavili. Došla je neka vojska u ‘tamiću’. U kamionu je bilo još uhapšenih ljudi. Otac je tu pretučen. Oduzeli su mu i ‘golfa’ i odveli ga u centralni zatvor kod policije, u tadašnjoj Titovoj ulici. Iz zatvora je s drugim zatočenicima odveden 24. maja i od tada se za njih ništa ne zna. Njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni”, govori Mirsad.

Kazneno popravni zavod Doboj. Foto: BIRN BiH.

Drago Hrkač je preminuo u ljeto 2018. godine.

Prema podacima dobojskog Udruženja logoraša, u grupi s Avdom Kurtovićem bili su Karlo Grgić, jedan od rukovodilaca policije u Doboju, zatim braća Esad i Nedžad Bešić, njihov rođak Ramiz Bešić, Esed Hidić, Safet Nukičić, Šerif Bešić te Nijaz Zečević.

Oni se nalaze na spisku 128 nestalih osoba za kojima se još uvijek traga na području Doboja.

“U prošloj godini, na području koje pokriva naša Terenska kancelarija Doboj, izvršeno je osam ekshumacija. Identifikacije još uvijek nisu izvršene”, kazali su za BIRN BiH iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH).

Najveći problem u potrazi za nestalim je nedostatak tačnih i relevantnih informacija o lokacijama masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci, još uvijek više od 7.500 osoba žrtava rata u BiH.

“Skoro 30 godina nastojim da pronađem neki trag gdje se nalaze kosti ubijenih. I dan-danas radim na tome zbog svog duševnog mira i smiraja duša ubijenih”, kaže Mirsad Kurtović, koji danas živi u Gračanici.

Ni Avdina supruga Halima Kurtović nije dočekala ukop posmrtnih ostataka ubijenog muža. Preminula je tokom 2021. godine.