Srabović i ostali: Zatvoreni ljudi u “Klaonici”

Kompleks državnih pravosudnih institucija. Foto: BIRN BiH

Zaštićeni svjedok S-1 je rekao da je 1992. godine bio vojno angažovan u općinskom štabu Lukavac, gdje je Zijad Srabović bio pomoćnik komandanta za bezbjednost. Svjedok je pojasnio da su štab i Vojna policija često mijenjali lokacije sjedišta.

Na upit Tužilaštva da navede neke od pripadnika Vojne policije, svjedok je naveo, između ostalih, i Ahmeda čijeg prezimena se nije mogao sjetiti te osobu po imenu Sevlad. Tokom ročišta svjedok je istakao da misli kako se Ahmed preziva Bajrić. Za njih dvojicu je dodao da su prije rata radili u ugostiteljskom objektu kod Refika Morankića i da su jedno vrijeme bili u Vojnoj policiji općinskog štaba, ali da “misli da su odlazili u jedinicu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Modracu”. Također je kazao da je “zapovjednik bojne bio Refik Morankić zvani Fiko”.

S-1 je pojašnjavao kako je u to vrijeme Vojna policija uglavnom prikupljala naoružanje i privodila “sumnjiva lica”. Prisjetio se da je pretreseno naselje Puračić u ljeto 1992. godine i kada je iz prizemlja zgrade, gdje je bio u kancelariji, čuo muziku. Kada je sišao, kako je opisao, vidio je pripadnike Vojne policije, među kojima je bila osoba po imenu Ahmed, te komandir Vojne policije Sead Osmanović. Te noći vidio je kada je Osmanović udario Zorana zvanog Šopa, a vidio je i druga privedena lica srpske nacionalnosti.

Također je dodao da je “Seva tukao palicom po glavi jednog čovjeka”, a da je “Ahmed koristio elektrošoker”.

Zaštićeni svjedok je naveo da je obavijestio Srabovića da se osobe srpske nacionalnosti maltretiraju, na šta mu je on rekao da to zna i da ponovo odu u Vojnu policiju. Naglasio je da Srabović pred njim nije pitao komandira Vojne policije Osmanovića za zlostavljanja zatvorenika. Također je kazao da je jednom u Vojnoj policiji vidio tijelo mrtvog čovjeka.

Druge prilike, kako je izjavio ovaj svjedok, u fiskulturnoj sali je vidio kada je Amir Hukić Belami udarao Aziza Šahata i da su tu bili prisutni, između ostalih, policajci Žilić, čije ime nije znao, Čvrle i Čaja.

“Cijelo vrijeme je tu Zijad i gleda to. (…) Osjećao sam se loše”, rekao je S-1.

Tužilaštvo je zaštićenog svjedoka upitalo i za objekat “Klaonica” u Modracu, za koji je naveo da je tu bio najmanje dva puta i vidio pritvorene osobe. Prvi put je tamo otišao zato što se Sraboviću i njemu obratila žena koja je tražila svog supruga i imala saznanja da je tamo odveden.

Nakon što je kazao Sraboviću kakva je situacija u “Klaonici”, pojasnio je, Srabović je izvijestio svog pretpostavljenog Antu Pranjića, koji je naredio da se ljudi moraju osloboditi. S-1 je dodao da su vođeni pregovori s Morankićem da se ove osobe prebace ili u Vojnu policiju u Lukavac ili u Tužilaštvo u Tuzli.

“Evidentno da je osobe srpske nacionalnosti privodila i pritvarala jedinica Vojne policije HVO-a pod komandom Refika Morankića”, rekao je on.

Javnost je bila isključena tokom dijela sjedočenja S-1, kojeg će Odbrane unakrsno ispitati na sljedećem ročištu.

Optužnica tereti Zijada Srabovića, Refika Morankića, Ahmeta Bajrića, Abida Arapčića, Senaida Ćosića, Pašagu Čajića, Samira Džambića i Mirsada Žilića za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” u Modracu počinjena u periodu od juna do oktobra 1992. godine.

Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba Teritorijalne odbrane (TO) u Lukavcu, Morankić komandant “Fikine jedinice”, a ostali optuženi pripadnici te jedinice ili vojni policajci.

Na ovom ročištu svoj iskaz je dala i svjedokinja čije ime, odlukom Suda, nije dozovoljeno objavljivati u medijima. Ona je ispričala kako je njen suprug odveden u ljeto 1992. godine i da se u štabu TO-a obratila Zijadu Sraboviću, koji joj je rekao da je njen muž “negdje u Modracu”.

Svjedokinja je ispričala da je otišla do kuće Refika Morankića u Modracu, gdje joj je rečeno da njen muž nije tu, da bi se vozilom štaba TO-a vratila do Morankića, kojeg je zatekla u dvorištu i koji joj je kazao da nije odveo njenog muža, na šta mu je ona odgovorila da jesu “njegovi ljudi”, te pokazala na kombi u kojem je odveden.

Na drugoj lokaciji uspjela je vidjeti muža u vojnoj uniformi sa povredom na čelu, kako je pojasnila, te ga je u narednom periodu posjećivala u objektu prekoputa restorana u Modracu, istaknuvši da joj je rekao da su u “Klaonici” bili on, Goran Pejić i Nenad Nedić Tošin, koji je tamo i podlegao.

Kada jednoga dana nije zatekla muža u kući gdje ga je posjećivala, svjedokinja je, kako je navela, saznala da je mobilisan. Ona je naglasila kako je suprug bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) oko mjesec dana, do svoje pogibije krajem augusta 1992. godine.

U unakrsnom ispitivanju svjedokinji je pročitan dio njenog iskaza u kojem je navela da je čula kako je njen muž želio da pristupi ABiH, što je ona i potvrdila da je izjavila.

Optuženi Morankić je upitao svjedokinju da li je tokom rata primala hranu od njega, na šta je ona odgovorila: “Možda kao supruga poginulog borca.” Morankiću je potvrdila da joj je poznato da u Modracu ima spomen-obilježje sa imenom njenog supruga, ali je istakla da joj nije poznato ko ga je podigao. Morankić je svjedokinji kazao da je on taj koji je podigao ovo spomen-obilježje.

Suđenje će se nastaviti 14. oktobra.