Srabović i ostali: Morankić mu rekao da je osuđen na smrt zbog špijunaže

Sud BiH. Foto: BIRN BiH

Tužilac Predrag Tomić pročitao je iskaze iz istrage Voje Gojkovića, koji je ispričao kako ga je 23. juna 1992. iz stana odveo Ahmet, kojeg je poznavao kao konobara iz ugostiteljskog objekta “Asado” Refika Morankića Fike. Dodao je da je s njim bio još jedan vojnik.

Gojković je kazao da je odveden u klaonicu u Modracu, gdje se pojavio Fiko.

“S vrata pita: ‘Otkud ti, prijatelju?’… Rekao mi je da sam optužen za najteže djelo, za koje je kazna smrt”, prisjetio se svjedok.

Dodao je da mu je Fiko kazao da imaju informacije da je bio na sastanku na Ozrenu i da je ostao u Lukavcu kako bi im slao podatke. Gojković je rekao da su to laži, te da ga je Fiko odveo u drugu prostoriju i kazao da je te informacije dobio od Boška Mitrovića, koji je tu ležao.

Svjedok je rekao da je Mitrovića, koji je bio na smrt preplašen, pitao zbog čega je to govorio, a da mu je on odgovorio da je morao.

Prema riječima svjedoka, Fiko mu je kazao da ima naredbu Željka Kneza da ga strijelja, ali da on to ne može učiniti, te da je naredio Ahmetu da ga vrati kući, govoreći mu da će sutradan morati dati izjavu Drugom korpusu u Tuzli.

Svjedok je rekao da su ga u Tuzlu vozili Rusmir Glibanović i Zijad Srabović, te da je razgovarao s majorom Antom Pranjićem, koji mu je kazao da se ne treba plašiti i da samo dâ izjavu, nakon čega je vraćen kući.

Gojković je rekao da su njega i suprugu komšija Fuad Zaimović i Rusmir Glibanović pozvali da spavaju kod njih ukoliko se plaše, što su oni i prihvatili u narednim danima. Naveo je da su kasnije boravili u kući, a da su Lukavac napustili 1. oktobra 1993. u okviru razmjene.

Optužnica tereti Zijada Srabovića, Refika Morankića, Ahmeta Bajrića, Abida Arapčića, Senaida Ćosića, Pašagu Čajića, Samira Džambića i Mirsada Žilića za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” u Modracu počinjena u periodu od juna do oktobra 1992. godine.

Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba Teritorijalne odbrane (TO) u Lukavcu, Morankić komandant “Fikine jedinice”, a ostali optuženi pripadnici te jedinice ili vojni policajci.

Odbrane su kazale da bi svjedoka pitale o određenim razlikama u iskazima. Morankićev branilac Senad Bilić prigovorio je da svjedok nije predmet optužnice i da spominje 23. juni, a da se njegovom branjeniku na teret stavljaju događaji od sredine jula 1992. godine.

Odbrana Bajrića je napomenula da optuženi nikad nije koristio nadimak koji je svjedok naveo, a optuženi je rekao da Gojkovića nikad nije vidio, kao i da ga nije privodio ni vraćao.

Svjedokinja Đuka Cvijanović je u iskazu navela da je Vojna policija pretresla njihovu kuću u Puračićima i odvela joj supruga u školu, a potom i nju. Kazala je da je vidjela supruga pretučenog.

Cvijanović je navela da je vojnik kojeg su zvali Amir ispitivao o puškomitraljezu i da je udarao gumenom palicom po rukama, a druga dvojica rukom po ustima. Ona je rekla da su u školu dovođeni i drugi ljudi, a da je ona kasnije puštena.

Navela je da je 28. avgusta 1992. pozvana na sud u Lukavac, gdje su njenog supruga osudili na tri godine i četiri mjeseca. Dodala je da su kasnije njenog muža pustili i da ih više niko nije maltretirao.

Srabovićev branilac Šaban Mujčinović kazao je da bi svjedokinju pitao da li je Vojna policija u njihovoj imovini pronašla dvije puške i pun sanduk municije, te da li je njen suprug osuđen za nezakonito držanje oružja.

Svjedok Jovan Blagojević u istrazi je ispričao da je iz kuće u Puračićima odveden 20. juna 1992. u školu, gdje su ga tukli prilikom ispitivanja o oružju i sinu, a da je pušten nakon dva dana. Svjedok je naveo da je čuo da je Nikola Jović podlegao od batina.

Suđenje se nastavlja 7. oktobra.