Ramiz Dreković. Foto: BIRN BiH
Sead Đulić, nekadašnji pomoćnik komandanta Četvrtog korpusa za moral i informisanje, ispričao je da je na području Bjelimića, odnosno sela Odžaci, bilo formirano istureno komandno mjesto (IKM), gdje je početkom maja 1995. došla skoro sva komanda korpusa na čelu s komandantom, koji se, za razliku od ostalih, vratio ranije u Jablanicu, gdje je bilo osnovno komandno mjesto.
Prema Đuliću, na bjelimićki plato je otvarana vatra iz pravca Treskavice, dok je u Kalinoviku, kako je rekao, bio garnizon Vojske Republike Srpske (VRS), Prva gardijska i još nekoliko brigada, helikopterska jedinica i policija, te su s tog područja vršeni napadi na treskavički plato, kao i da je VRS izvodio napadna dejstva na položaje ABiH, pogotovo tokom maja i juna 1995. godine.
Svjedok je potvrdio da su prije maja 1995., u sadejstvu s Prvim korpusom, bile planirane akcije “Borašnica 95” i “Treskavica 95”, da komandant korpusa izdaje naredbu za izvođenje borbenih dejstava koja se dostavlja svim jedinicama, a da je on konkretno nakon toga izdavao plan moralnog obezbjeđenja.
“Stav komandanta korpusa je bio poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Stav je bio izričit, jasan i jedino u tom segmentu nije bilo diskusije”, kazao je svjedok.
Đulić je dalje rekao da je općina Kalinovik bila u zoni odgovornosti Prvog korpusa ABiH i nikada nije bila u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa, jer su o tome, kako je kazao, bili upoznati po formiranju korpusa.
Naredbe za artiljeriju, kako je naveo Đulić, donosio je načelnik artiljerije sa svojim saradnicima i mogao je odrediti koji će se ciljevi gađati i koja će se oružja koristiti, dok se u “ratni dnevnik” unosilo šta je sve gađano i ispaljeno.
“Vojni ciljevi su isljučivo gađani. Ako je na nas djelovano artiljerijom, mi smo uzvraćali po tim položajima. Stalno je bilo upozorenje da se na granatiranje civila ne uzvraća istom mjerom, to je komandant upozoravao”, izjavio je svjedok.
Ustvrdio je kako nikada civilni ciljevi nisu gađani iz Bjelimića, kao i da nije bilo mogućnosti da se s položaja Četvrtog korpusa gađa centar Kalinovika.
“Vazdušne linije je 20-ak kilometara, a najjače naše oružje je imalo domet 15-16 kilometara. Nismo imali prave fabričke granate. Nema šanse da je s naših položaja moguće gađati centar Kalinovika”, rekao je svjedok.
Na Drekovićev upit da li je ikada čuo od njega ili vidio naredbu u kojoj traži da se iz topova gađa srpsko stanovništvo, Đulić je odgovorio: “Nikad.”
Tužilac Milanko Kajganić je predočio naredbu od 26. maja 1995. sa sadržajem da se “po gradu Kalinoviku otvori vatra sa pet projektila” i da se ”izvijesti nakon dejstava”, a svjedok je naveo da bi kazao da se na njoj nalazi Drekovićev potpis, ali da naredbu nikada nije vidio niti da može da vjeruje da je izdata od strane komandanta.
Na dodatni upit branioca Kadrije Kolića, svjedok je odgovorio da se po ovakvoj naredbi ne bi moglo postupati u junu 1995. godine.
Drekovića, nekadašnjeg komandanta Četvrtog korpusa ABiH, optužnica tereti da je u periodu od 21. maja do 7. juna 1995. godine naredio artiljerijskim jedinicama u mjestu Bjelimići (općina Konjic) neselektivne napade na srpske civile u Kalinoviku, u kojima je jedna 15-godišnjakinja poginula, a nekoliko civila ranjeno.
Drugi svjedok Ševkija Kevrić, pomoćnik komandanta Četvrtog korpusa za moral, rekao je da je svaki komandant morao potpisati da je dobio plan za borbena dejstva na IKM-u u Bjelimićima. Na ovom komandnom mjestu je, kako je rekao, i boravio 15 dana u maju 1995.. Naveo je da je IKM u Bjelimićima formiran zbog stalnih napada VRS-a iz pravca Kalinovika.
Artiljerijska jedinica na IKM-u, prema njegovim riječima, bila je opremljena sa dva borbena kompleksa, postupala je prema naređenju i listi vojnih ciljeva.
Odgovarajući na unakrsna pitanja Tužilaštva, svjedok je kazao kako nije čuo da je bilo samovoljnog ispaljivanja artiljerijske municije, koje inače nije bilo dovoljno.
Kevrić je rekao i da, koliko zna, Kalinovik nije bio u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa.
Nastavak suđenja je 8. septembra.
