Preživjeli svjedok iz “živog štita” u Doboju očekuje osudu Stanišića i Simatovića
Edin Hadžović. Foto: BIRN BiH
U optužnici protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, bivših šefova SDB-a Srbije, navodi se da su 12. jula 1992. godine, ili približno tog datuma, specijalne jedinice Državne bezbjednosti Srbije koristile zatočene nesrbe kao “živi štit” u Doboju, kada je ubijeno oko 27 civila.
Jedan od preživjelih, Edin Hadžović kaže za BIRN BiH da mu je teško govoriti o tom danu, zbog gubitka prijatelja i kolega.
“Teško je govoriti. Suze ti potjera na oči kada se sjetiš koliko je kolega, prijatelja ubijeno da nisu krivi ni dužni. Pokupili nas, strijeljali, pozatvarali, pobili”, govori Hadžović.
On je živio u dobojskom naselju Čaršija do 12. juna 1992. godine, kada su ga zajedno s drugim muškarcima dvojica vojnika sa crvenim beretkama odveli u hangar Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Usori. Nakon toga je, prema njegovom svjedočenju, zajedno sa oko 130 zatvorenih prebačen u “Perčin disko” u blizi Doboja, navedeno je u prvostepenoj presudi u predmetu “Stanišić i Simatović”.
Prema Centru za nenasilnu akciju (CNA), nekadašnji objekat “Perčin disko” kraj Doboja je u periodu od maja do septembra 1992. godine imao funkciju zatočeničkog objekta za civile bošnjačke nacionalnosti, pod upravom Vojske Republike Srpske (VRS), pripadnika Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) i pripadnika paravojnih jedinica.
Za BIRN BiH Hadžović se prisjetio da je 12. jula iste godine bio napad, da su čuli pucnjavu, ali da iz logora nisu mogli vidjeti ništa. Došla su dva kombija sa srpskom vojskom, priča on, te opisuje kako je njih 50 potom istjerano iz “Perčin diska” i natjerani da trče do jedne škole na kraju Doboja.
“Svi smo se morali skinuti do pasa i utom je načelnik CSB-a Doboj na ‘motoroli’ javio da se pažljivo postupa prema nama i ‘Golub’ je odmah u čelo ubio jednog čovjeka, ispalio je hitac i kaže: ‘Svakome će tako biti ko pokuša bježati.’ Ruke na vrat i trčali smo do linije”, prisjeća se Hadžović.
Kako opisuje, oni su bili poredani u redove po deset zatvorenika, a on je bio u četvrtom redu. Vidio je, kaže, kad je prvi red izveden, čuo je pucnjavu, ali nije uspio vidjeti šta se dešava.
Nakon toga je vidio vojnika koji je upucao dvojicu zatvorenika u čelo.
Hadžović navodi da su vojnici natjerali zatvorenike da krenu naprijed, kao “živi štit”. Dok su se približavali liniji razgraničenja, s linije su im drugi vojnici rekli da će baciti bombu i da bježe.
“On baci bombu, nije eksplodirala. Kad je rekao da bježimo, ja sam skočio, skočio je i kolega, a mrtvaci po nama”, opisuje Hadžović i objašnjava da su oni koji su ustrijeljeni padali na njih.
Prema prvostepenoj presudi, Hadžović i njegov kolega su prvi zatvorenici koji su preskočili bodljikavu žicu pored puta, a ostali su krenuli za njima, dok su srpski vojnici otvorili vatru na njih.
Kako opisuje Hadžović, on i kolega su ispuzali ispod tijela i sakrili se u podrum obližnje kuće, gdje su bili dok nije pao mrak.
“Mi smo skliznuli krvavi do podruma. Tu smo uletili, podrum je od uglja, natrpali smo se ugljem preko glave. To je već bilo oko sedam sati i ućutali se. Ne znamo ko je, šta je tu. Tako je bilo sve do pola noći otprilike. Onda smo nas dvojica bježali prema rijeci Usori. A znamo da su Matuzići slobodna teritorija”, govori Hadžović i dodaje da su cijelu noć puzali pored rijeke, a kad je svanulo, ostali su u vodi do mraka.
Drugog dana, kada su stigli u Matuziće, kako priča za BIRN BiH, policajac koji ga je prepoznao odveo ih je u bolnicu na liječenje.
Hadžović kaže da su “Crvene beretke” vladale Dobojem, ali da nisu spominjali Stanišića i Simatovića.
U prvostepenoj presudi Stanišiću i Simatoviću je navedeno da je Pretresno vijeće zaključilo da su JNA, policija i pripadnici paravojnih formacija, među kojima su bili i pripadnici Jedinice za posebne namjene zvane “Crvene beretke”, 3. maja 1992. zauzeli grad Doboj. Zaključeno je da su “Crvene beretke” bili pripadnici Jedinice u Doboju, kao i da su neki od njih bili regrutovani i obučavani u centrima u Doboju.
Hadžović je posljednji put u martu 2018. godine svjedočio u Haškom tribunalu u predmetu protiv Stanišića i Simatovića. Za BIRN BiH kaže da je svjedočenje dobro prošlo, te se prisjetio pitanja o broju ubijenih i onih koji su uspjeli pobjeći.
“Ja nisam mogao reći koliko je pobjeglo, nego sam rekao: ‘Otiđite u Matuziće i vidjet ćete mrtve, ima groblje. Mrtvi koji su izvađeni iz jame u kojoj su bili zatvoreni”, navodi on.
Kaže da mu optuženi nisu postavljali pitanja kada je svjedočio i da je samo Simatović bio u sudnici, jer je Stanišić zbog bolesti pušten na privremenu slobodu. Kaže da su advokati postavljali pitanja o napadu, ko je učestvovao i ko je izvodio “živi štit”.
Stanišić, bivši šef Službe državne bezbjednosti Srbije, i Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), terete se da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.
Postupak protiv Stanišića i Simatovića je posljednji u kojem će sudije Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) utvrđivati da li su bivši zvaničnici Srbije krivi za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Poslije prvostepenog suđenja, Haški tribunal je 2013. godine Stanišića i Simatovića oslobodio krivice, ali je Apelaciono vijeće 2015. usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti u postupku naložilo da suđenje bude ponovljeno po istoj optužnici. Apelaciono vijeće Haškog tribunala odlučilo je da, po prvi put u historiji ovog suda, u potpunosti obnovi jedno suđenje.
Hadžović očekuje da će MMKS u srijedu, 30. juna, donijeti pravilnu odluku u presudi Stanišiću i Simatoviću. Nada se, kako govori, da će biti osuđeni na doživotnu kaznu zatvora kako bi se dokazalo da je “ubijanje nedopustivo”.
