Dugo godina nije znala ništa o njemu, sve do trenutka kada ga je prepoznala na fotografijama sa snimka u kojem su pripadnici jedinice “Škorpioni” zabilježili strijeljanje šest Srebreničana u naselju Trnovo u blizini Sarajeva.

“Ja taj snimak nisam mogla gledati. Samo ispočetka kad leže, i nisam više mogla gledati. Šta će dijete, bojao se granata, bježao je kod nas, dođe… Znaš kako je bio plašljiv. Sve se zezao s djecom. Mali je on bio. Dođe, njih čuva, igra se. Šta ćeš, nije to da kažeš da je bio odrastao. Nego i on dijete”, govori Salkić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Azmir je u julu 1995. bio šesnaestogodišnjak, a 26 godina kasnije njegova sestra pravdu očekuje u predmetu “Stanišić i Simatović”.

Jovica Stanišić, bivši šef SDB-a Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije SDB-a, terete se da su od aprila 1991. do decembra 1995. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, s ciljem uklanjanja većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.

Stanišić i Simatović su, prema optužnici, između ostalog naredili pripadnicima “Škorpiona” – Specijalnoj jedinici Državne bezbjednosti Srbije da otputuju na područje pod srpskom kontrolom, u selo Trnovo.

Podržavanje i finansiranje srbijanskih paravojski

Suada Salkić. Foto: BIRN BiH

Govoreći o Stanišiću i Simatoviću, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) Ivana Žanić kaže za BIRN BiH da su oni cilj UZP-a pokušali da ostvare kroz progone, ubistva, deportacije i druga nehumana djela u velikom broj općina.

“Na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata je bio Slobodan Milošević. I on je također bio optužen pred Haškim tribunalom, ali, nažalost, mi nismo imali tu presudu koja bi dokazala njegovu odgovornost. Kada je preminuo Milošević, mi smo ostali bez mogućnosti da Haški tribunal osudi one koji su bili najodgovorniji iz političkog vrha Srbije”, kaže Žanić.

Iva Vukušić, historičarka s holandskog Univerziteta u Utrechtu, pojašnjava da su Stanišić i Simatović optuženi da su osnivali, trenirali i na različite načine podržavali paravojske poput “Crvenih beretki”, “Arkanovih tigrova” i “Škorpiona” i da su odgovorni za ponašanje tih jedinica i njihove zločine na različitim mjestima širom BiH.

“Njih dvojica su zapravo tu, na neki način, bili mozak operacije. To ih Tužilaštvo optužuje. Oni su koordinirali akcije tih paravojski, koordinirali su njihovo kretanje od Krajine u Hrvatskoj, preko Bijeljine, Zvornika i različitih drugih lokacija, pa onda sve do Trnova nakon pada Srebrenice”, dodaje Vukušić.

Simatović i Stanišić su uhapšeni 2003. u Srbiji, a u prvostepenom postupku su oslobođeni krivice. Apelaciono vijeće je usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti naložilo da suđenje bude potpuno obnovljeno po istoj optužnici, što je prvi put u historiji Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Tokom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka i prihvaćeno preko 6.000 dokaza.

Kada je 2013. godine donesena prvostepena oslobađajuća presuda, kaže Žanić, to je bilo iznenađenje za sve u regionu, dodajući da je Sud primijenio viši standard dokazivanja te je utvrdio da su jedinice – “Škorpioni”, “Srpska dobrovoljačka garda”, “Crvene beretke” – počinile zločine na području BiH, ali da za te zločine nisu odgovorni Stanišić i Simatović.

Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik magazina Vreme iz Beograda, kaže da je logično pitanje da li će se i ovog puta doći do oslobađajuće presude. Prema njegovom kazivanju, suđenje Stanišiću i Simatoviću traje oko 17 godina i pitanje je da li ima smisla tako dug proces, pogotovo po ovako osjetljivim pitanjima.

Odlučivanje o pojedincima ili državi

Nakon obustavljanja postupka zbog smrti bivšeg predsjednika Srbije Miloševića, ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje u kojem će sudije utvrđivati da li su bivši zvaničnici Srbije krivi za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj, za što do danas nije osuđen nijedan državni funkcioner Srbije.

Vukušić navodi da se Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i MMKS ne bave državama, već pojedincima, i na kraju suđenja Stanišiću i Simatoviću ništa eksplicitno neće biti rečeno o Srbiji kao takvoj.

“Naravno, indirektno radi se o ljudima koji su radili za srbijanske službe, koji su bili u Beogradu i koji su bili ključni, to je bar pozicija Tužilaštva, bili ključni u Miloševićevom režimu. Samim tim, neposredno ipak govori i nešto o ulozi države. Nešto što smo čuli u više navrata tijekom i ovog suđenja i prvog suđenja jeste zapravo uloga Srbije u finansijskom podupiranju i koordinaciji operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže Vukušić.

Prvostepena presuda Stanišiću i Simatoviću vrlo je jasna, smatra Žanić, te objašnjava da daje primjer “Crvenih beretki” i proslave iz 1997. u Kuli, gdje Simatović govori Miloševiću da je jedinicu osnovala Državna bezbjednost Srbije 1991. godine zbog zaštite nacionalnih interesa ove zemlje u BiH.

“Srbija je itekako imala ulogu u BiH i nije dobro što to neće dobiti sudski epilog”, kaže Žanić.

Švarm dodaje da je prvi komandat “Crvenih beretki” bio Dragan Vasiljković zvani Kapetan, koji je i sam govorio da je imao podršku Službe i da je razgovarao sa Simatovićem.

“Imamo Simatovića koji koordinira i rukovodi onim što ‘Crvene beretke’ rade. U krajnjoj liniji, da su ‘Crvene beretke’ bile pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije, vidjeli smo i kada je bila kriza s taocima u BiH 1995., kada na Pale dolaze Stanišić i Simatović zajedno u pratnji ‘Crvenih beretki’. ‘Škorpioni’ na isti način, slično ‘Crvenim beretkama’, dolaze pod pasku Državne bezbjednosti”, rekao je Švarm.

Međunarodni ili domaći sukob

Jovica Stanišić i Franko Simatović. Foto: MICT

Haško tužilaštvo ulogu srbijanskih vlasti u zločinima u BiH dokazivalo je kroz postupak protiv bivšeg predsjednika Srbije Miloševića i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčila Perišića, koji je pravosnažno oslobođen. Presuda Stanišiću i Simatoviću, koja je zakazana za 30. juni, dio je posljednjeg aktivnog predmeta za ratne zločine na području bivše Jugoslavije pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove.

Advokat Odbrane Miodrag Stojanović za BIRN BiH pojašnjava da je u optužnici protiv Ratka Mladića navedeno da su pripadnici sveobuhvatnog UZP-a bili i čelni ljudi Srbije. On kaže da, međutim, u presudi Mladiću toga nema, dodajući da je Srbija isključena kao dio UZP-a.

Mladić, bivši komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), osuđen je 8. Juna 2021. pravosnažno na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U posljednjoj presudi koju je MKSJ izrekao 2017. osuđeni su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić na ukupno 111 godina zbog zločina koje su počinili nad Bošnjacima u periodu od 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine.

U ovoj presudi MKSJ je zaključio da je Franjo Tuđman, bivši predsjednik Hrvatske, bio dio UZP-a, odnosno da su optuženi učestvovali u UZP-u na čijem su čelu bile zagrebačke vlasti, a sve u cilju stvaranja Herceg-Bosne, hrvatskog entiteta u BiH koji je trebalo pripojiti Hrvatskoj.

Stojanović pojašnjava da se u predmetu “Prlić i ostali” eksplicitno kaže da je to bio međunarodni sukob i spominje se učešće Hrvatske i Tuđmana kao dijela UZP-a. Toga ni u prvostepenoj presudi Mladiću u odnosu na Srbiju nema, kaže Stojanović.

U završnoj riječi Haško tužilaštvo je u aprilu ove godine, kao i ranije za Mladića, zatražilo za Stanišića i Simatovića doživotnu kaznu zatvora, kao jedinu srazmjernu počinjenim zločinima.

“Bez jasnog distanciranja i bez jasne osude da je politički vrh Srbije učestvovao u zločinima u BiH, mi nećemo moći da odemo dalje od ovih narativa”, kaže Žanić i dodaje kako zbog toga pred obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici očekuje ponavljanje narativa u kome se događaji iz jula 1995. godine ne nazivaju genocidom nego velikim zločinom.

Prije nego je preminula, srebrenička majka Nura ukopala je, osim sina Azmira, kojeg su strijeljali “Škorpioni”, još dvoje djece. Pravdu nije dočekala, kaže Suada Salkić, njena kćerka, koja pravdu iščekuje u konačnoj presudi u predmetu “Stanišić i Simatović”.

“Kod mene dođe, kaže ‘ljubi majka djecu svoju’. Ona priča, ti bi rek'o da je puna kuća, a niko nema. Sama. I onda kažeš šta su djeca kriva bila, da tako, na taj način da ih pate. Da im bude takva smrt”, kaže Suada, posljednji član porodice Alispahić.