Analiza

Pristup odbijen: Većina spisa iz predmeta ratnih zločina na Balkanu nedostupna javnosti

Arhiva u Haškom tribunalu. Foto: Flickr/MKSJ

Pristup odbijen: Većina spisa iz predmeta ratnih zločina na Balkanu nedostupna javnosti

U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji većina spisa i dokaza sa suđenja za ratne zločine nije neposredno dostupna novinarima, istraživačima i široj javnosti, skrivajući ključni dio nedavne balkanske historije.

This post is also available in: English (English)

“Sjećam se jednog istraživanja koje sam radila, gdje mi je trebala potvrđena optužnica i još neki dokumenti od Tužilaštva. Poslala sam mail glasnogovorniku i on ga je ignorisao. Insistirala sam na odgovoru drugim mailom”, kazala je ona.

“Onda mi je on odgovorio da trebam koristiti zahtjev za slobodu pristupa informacijama. Ja sam napisala e-mail. Onda je on rekao da moram doći u zgradu Tužilaštva i predati dokument, potpisan, lično. To se ne traži u zakonu. Zakon samo kaže da se mora podnijeti pismenim putem, a mail je također pismena komunikacija. Oni to rade samo da bi nas spriječili da nešto napišemo”, dodaje ona.

Sudovi u Bosni i Hercegovini nemaju isti stepen transparentnosti i pristupa arhivama predmeta i presuda za ratne zločine kao Haški tribunal, koji je svoje presude i dokazne materijale učinio javnim.

Samo rijetki sudovi u Bosni i Hercegovini objavljuju presude za ratne zločine.

Iva Vukušić, historičarka sa Univerziteta u Utrechtu, kaže kako je važno da arhiva predmeta za ratne zločine bude dostupna javnosti: “Suđenja nisu neka apstrakcija koja se održava reda radi. Suđenja se održavaju za žrtve i za nas, građane”, navodi Vukušić.

Međutim, pristup spisima i dokazima sa takvih suđenja ograničen je, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego također i u Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže (BIRN).

Tokom svog rada Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) učinio je dostupnim, putem online sistema, svoju arhivu sa suđenja za ratne zločine. Arhiva MKSJ-a dala je javnosti jednostavan pristup dokazima, dokumentima, transkriptima svjedočenja svjedoka i videosnimaka.

Za razliku od arhiva MKSJ-a, arhive Državnog suda BiH i nižih kantonalnih i okružnih sudova u zemlji funkcioniraju na drugačiji, birokratskiji način. Kako govore iz Suda BiH, njihov arhiv je u potpunosti dostupan javnosti u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama, dok sa druge strane sagovornici BIRN-a kažu da to nije funkcionisalo dovoljno dobro kada su za svoja istraživanja trebali uvid u arhivu.

BIRN-ovo istraživanje pokazuje da kantonalni sudovi koji procesuiraju predmete ratnih zločina u Federaciji i okružni sudovi u Republici Srpskoj nemaju digitalne arhive koje bi se mogle učiniti dostupnim javnosti. U najvećem broju ovi sudovi ne objavljuju cijeli tekst svojih presuda, dok dio njih objavljuje samo kratka saopštenja o presudama.

U BiH postoji ukupno 17 sudova koji procesuiraju predmete ratnih zločina, ali kantonalni sudovi u Novom Travniku i Zenici su među rijetkima koji objavljuju svoje presude.

Jedini način da novinari, istraživači i naučnici dobiju pristup drugim presudama jeste da podnesu zahtjev za informacijama, što oduzima dosta vremena.

Slično je i sa dokazima korištenim tokom suđenja, a deponovani su u arhivama sudova. Problem sa kojim se susreću istraživači pri pokušaju da dobiju dokumente iz sudskih arhiva jeste što moraju tačno navesti koje dokumente žele da vide.


Ulaz u Sud BiH. Foto: BIRN BiH

Istraživač Hikmet Karčić je svoj doktorat i istraživački rad bazirao na arhivi i bazi podataka MKSJ-a, dok se u slučaju arhive Suda BiH suočio sa nizom problema. Jedan se ticao anonimizacije presuda, koja je počela 2013. godine, od kada je Sud počeo koristiti inicijale umjesto punih imena i anonimizirati mjesta zločina. S ovom se praksom prestalo nakon BIRN-ove kampanje “Stop cenzuri”.

“Sada je mnogo lakše, jer Sud Bosne i Hercegovine objavljuje presude”, kaže Karčić. “Međutim, ni tada, a ni sada ne mogu doći do dokaznih predmeta koji su korišteni na suđenjima u BiH.

“Mislim da bi to trebalo uraditi kako je to urađeno na principu MKSJ-a. Konkretno sada, za moja istraživanja, prilično je nemoguće doći do nekih dokaza koji su korišteni”, dodaje on.

Naveo je da je jednom prilikom tražio od Suda BiH da mu omogući pristup arhivama za jedan predmet, ali su mu rekli da ne može doći do kompletnog spisa, nego da mora tražiti pristup pojedinačnim dokumentima koji ga zanimaju, i da mora znati tačno koji su to dokumenti.

Karčić je rekao kako trenutno provodi istraživanje o arhivi ratnih vojnih sudova, ali navodi da je jako teško doći do tih arhiva. Kantonalni sud u Sarajevu je nedavno predao neke vojne spise Historijskom arhivu u Sarajevu, ali za pristup tom materijalu se i dalje mora tražiti dozvola Suda.

Čak i kada se traži dozvola, ostaju problemi, dodaje Karčić.

“Ako potražite dokumentaciju Vojnog suda u Mostaru ili sa nekog dijela koji je bio pod kontrolom Herceg-Bosne, mnogo te dokumentacije nedostaje. Čak i u presudi Haškog tribunala u predmetu protiv [vojnih i političkih vođa Herceg-Bosne] Prlića i ostalih piše da ta dokumentacija nedostaje”, pojašnjava on.

Iz Kantonalnog suda u Sarajevu kažu da su sudske odluke i drugi dokumenti iz spisa predmeta za ratne zločine dostupni na pisani zahtjev.

“Nije planirano da u skorije vrijeme arhiva Kantonalnog suda u Sarajevu prođe kroz digitalizaciju”, kazali su iz Suda za BIRN.

Iz Okružnog suda u Istočnom Sarajevu navode kako je proces digitalizacije arhive u toku, a obuhvatit će sve predmete. Iz ovog Suda su kazali da su uklonili presude sa web stranice nakon anonimizacije, ali da je sada moguće kupiti pristup sudskim odlukama u njihovoj internoj bazi podataka.

“Arhiva Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, a koja se odnosi na pravosnažno završene predmete ratnih zločina, je dostupna za zainteresirana lica”, rekli su iz Okružnog suda za BIRN.

“Sud objavljuje na web stranici samo pojedine odluke vijeća, a koje su od općeg interesa javnosti. Inače, sudske odluke, spise i predmete dajemo na uvid u prisutnosti ovlaštenog radnika pisarnice, radi izrade stručnih analiza, istraživanja za izradu naučnih radova i slično”, dodaje se.

Sarajevska advokatica Nina Kisić, koja je ranije radila u MKSJ-u, navodi da bi digitalizacija arhive Suda BiH uveliko pomogla timovima odbrane u njihovom istraživanju, ali i novinarima, istraživačima i akademskim radnicima.

“Meni kao advokatici je izuzetno bitno da imam pristup podacima, a što je u skladu i sa principom jednakosti strana u postupku, koji je neotuđivi dio prava na pravično suđenje”, kazala je Kisić.

“MKSJ je sa svojom bazom uradio sjajan posao. Veliki broj dokaza koje koristim u predmetima upravo tamo i pronalazim. Posebno je važno istaći da se na ovaj način povećava povjerenje javnosti, jer je javnost u prilici da vidi dokumentaciju koja je analizirana prilikom donošenja presuda”, dodaje ona.

Iz Suda BiH su za BIRN kazali da zakoni trenutno ne predviđaju digitalizaciju arhiva. Dodaje se, međutim, da svako može podnijeti zahtjev za pristup spisima.

Historičarka Vukušić smatra da sudske arhive predstavljaju “zajedničku prošlost” koja bi trebala biti dostupna svima, kao što je to slučaj s arhivom MKSJ-a.

Dodaje da bi se one trebale koristiti za dalja istraživanja kako bi se utvrdilo šta se desilo tokom ratova 90-ih godina prošlog stoljeća:

“To dugujemo onima koji su stradali, i to dugujemo sami sebi”, kazala je ona.

Kosovo: Strani policajci uklonili spise


Pregled predmeta na čekanju u Okružnom sudu u Sjevernoj Mitrovici na Kosovu u oktobru 2009. godine. Foto: EULEX

Kada je Misija Evropske unije za vladavinu prava EULEX predala predmete za ratne zločine domaćim vlastima, nakon što je završio njen mandat da istražuje i sudi takve zločine na Kosovu, među njima je bila i značajna količina dokaza.

Tokom 2018. godine Misija EU-a predala je Tužilačkom vijeću Kosova oko 900 spisa o ratnim zločinima i oko 2.000 spisa o nestalim osobama.

“Nakon okončanja procesa primopredaje, nadležne vlasti Kosova imaju punu odgovornost za spise iz tih predmeta i s njima povezane dokaze koje im je predao EULEX”, rekla je glasnogovornica Misije Ioanna Lachana za BIRN.

Prije EULEX-a, Misija UN-a na Kosovu – UNMIK bila je odgovorna za slučajeve teških kaznenih djela u toj zemlji.

Ali Paul Flynn, koji je bio tužitelj pri UNMIK-u od 2001. do 2006., te pri EULEX-u od 2015. do 2018. godine, kazao je da mnogo dokaza ratnih zločina koje su prikupili službenici UNMIK-a nije više na Kosovu.

“Između 2008. i 2009. UNMIK je EULEX-u prebacio više od 1.200 krivičnih predmeta, a prebačeni spisi bili su u veoma lošem stanju. Bilo je više od milion stranica o predmetima ratnih zločina i mnogi fizički dokazi su nedostajali”, naveo je Flynn.

Flynn koji je trenutno šef EULEX-ovog Ureda za ljudska prava i pravne poslove rekao je tokom debate Fonda za humanitarno pravo Kosova da su neki UN-ovi policajci i tužioci odnijeli dokaze nazad u svoje zemlje kada je UNMIK izvršio primopredaju EULEX-u.

“Policijski službenici radili su oko šest mjeseci i nakon što su završili svoj mandat, oni su odnijeli dokaze nazad u svoje zemlje. Imali smo ludu situaciju u kojoj su ljudi odnijeli dokaze i kada su tužioci tražili dokaze, nije bilo dokaza”, pojašnjava Flynn.

Kosovsko pravosudno vijeće, kao najviše pravosudno tijelo te zemlje, trenutno nema zasebnu arhivu dokaza o ratnim zločinima.

Većina ih je razasuta po sudskim arhivama, a dosad je samo nekoliko predmeta ratnih zločina registrirano u sistemu kaznene evidencije, odnosno bazi podataka o završenim krivičnim predmetima na Kosovu. Ovi spisi nisu dostupni novinarima, istraživačima i široj javnosti.

Drita Hajdari, šefica Odjeljenja za ratne zločine Specijalnog tužilaštva Kosova, kazala je za BIRN da domaći tužioci čekaju da preuzmu od UNMIK-a bazu podataka u kojoj je izlistano oko 4.000.000 dokaza koji se odnose na ratne zločine. Jedan od ciljeva Strategije za ratne zločine Tužilaštva Kosova je kreiranje baze podataka za predmete ratnih zločina i drugih kršenja međunarodnog prava.

Ali, Sanam Dolatshahi, glasnogovornica Misije UN-a na Kosovu, kaže da ne zna za postojanje takve baze.

“U 2009. UNMIK je prebacio sve svoje spise iz kaznenopravnih predmeta, od međunarodnih sudija i tužilaca, na EULEX. Od tog trenutka EULEX je imao punu odgovornost za čuvanje i kontrolu tih spisa. Fizički dokazi, kao što su dokumenti i odjeća, bili su obuhvaćeni primopredajom EULEX-u. Mi znamo da je tokom 2018. i 2019. godine EULEX prebacio sve spise o kaznenopravnim predmetima na nadležne lokalne vlasti”, rekla je Dolatshahi.

“Primjećujemo vaše pozivanje na bazu dokaza. Nije nam poznato postojanje takve baze”, dodaje ona.

Kosovo i Srbija nemaju nikakvu pravnu saradnju, a dokazi koje su EULEX i UNMIK uspjeli prikupiti iz Srbije često su bili nedovoljni za dokazivanje krivične odgovornosti, što je rezultiralo odustajanjem od značajnog broja istraga ili oslobađanjem osumnjičenih.

Međutim, Amer Alija iz Fonda za humanitarno pravo Kosova, koji nadgleda suđenja za ratne zločine, kazao je da arhiva MKSJ-a još uvijek može pružiti važne dokaze o predmetima ratnih zločina na Kosovu.

“Postoje na hiljade dokaza i vojnih izvještaja [u arhivi MKSJ-a] koji su korisni za kazneni progon ratnih zločina na Kosovu”, rekao je Alija.

Hrvatska: Javnosti odbijen pristup spisima


Hrvatski Državni arhiv, gdje se nalazi Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Foto: Wikimedia Commons/Suradnik13

U Hrvatskoj ne postoje posebni sudovi za ratne zločine. Umjesto toga, takve slučajeve vode županijski sudovi u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, dok je Državno odvjetništvo odgovorno za proces istrage.

Nijedna od tih institucija ne dozvoljava pristup arhivama iz predmeta ratnih zločina za novinare, istraživače i širu javnost.

Glasnogovornik Ureda državnog odvjetnika kaže da njihovim spisima mogu pristupiti “državni odvjetnici, njihovi zamjenici i savjetnici koji rade na predmetima ratnih zločina”, ali ne i šira javnost.

“Pristup spisima ne može se ostvariti putem Zakona o pravu na pristup informacijama,” kaže glasnogovornik.

Zvonko Kuharić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika iz Osijeka, kazao je za BIRN da Ured državnog odvjetnika u Osijeku arhivira spise iz predmeta ratnih zločina skupa sa dokazima i drugim spisima u svojoj vlastitoj arhivi, koja nije otvorena za javnost.

“Pristup [ovoj arhivi] dodjeljuje se samo osobama koje na to imaju pravo prema Zakoniku o kaznenom postupku. Trenutno, ne postoji jedinstveni arhiv, a ranije spomenuti spisi neće se prebaciti u javni arhiv s obzirom da ne postoji zastara na djela ratnih zločina”, rekao je Kuharić.

Iz Ureda županijskog državnog odvjetnika Zagreba kazali su za BIRN da, s obzirom da ne postoji zastara za ratne zločine, svi spisi iz predmeta Ureda javnog tužitelja trajno se čuvaju u njihovom uredu, skupa sa svim dokazima i relevantnim dokumentima.

“S obzirom da su određene faze tužiteljskog postupka tajne ili nisu javne, javni pristup tim predmetima nije moguć”, rekli su.

Dodaju, međutim, da se neki dokumenti korišteni u predmetima ratnih zločina pohranjuju u raznim arhivama, kao što su Hrvatski državni arhiv i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu, kao javne naučne institucije sa specijaliziranim arhivama, a mogu im pristupiti policijski službenici i državni odvjetnici, ali isto tako i stručnjaci i šira javnost.

Vojni sudovi su relativno kratko bili dijelom pravosudnog sistema Hrvatske, uvedeni su 1991. kako bi se bavili kaznenim djelima vojnog osoblja, a ukinuti su 1996. godine.

Predmeti u postupku u vojnim sudovima preuzeti su od strane nadležnih općinskih ili županijskih sudova, dok su predmeti u postupku u vojnim tužilačkim uredima preuzeti od strane nadležnih općinskih i županijskih ureda državnih odvjetnika.

U međuvremenu su arhive vojnih sudova preuzete od strane županijskih sudova u gradovima u kojima su bila sjedišta pojedinih vojnih sudova. Neki od njihovih spisa mogu se naći u lokalnim arhivama.

Srbija: Ograničenja u slobodi pristupa informacijama


Tužilaštvo za ratne zločine i Posebni odjel za ratne zločine pri Višem sudu u Beogradu. Foto: BIRN

Predmetima ratnih zločina u Srbiji bavi se samo Tužilaštvo za ratne zločine i Posebno odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.

Web stranica Tužilaštva sadrži podatke o predmetima ratnih zločina, uglavnom tehničke detalje: broj optuženih i žrtava, datum podizanja optužnice i u kojoj je fazi predmet trenutno.

Marina Kljajić iz Fonda za humanitarno pravo Srbije, koja je i pravna zastupnica žrtava u nekim predmetima ratnih zločina, kaže da Tužilaštvo za ratne zločine ne objavljuje optužnice prije završetka pripremnog ročišta na suđenju, iako su već potvrđene.

Kljajić dodaje da kada Tužilaštvo objavi optužnice, one su “pretjerano anonimizirane, pa nije moguće utvrditi ime optuženog ili imena žrtava”.

Što se tiče presuda, u većini slučajeva, Viši sud u Beogradu izdaje kratko saopštenje za štampu kada ih izriče.

Kljajić objašnjava da je nedavno Viši sud u Beogradu odbijao da objavljuje prvostepene presude u predmetima, iako je povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti kazao da bi trebale biti objavljene.

“Transkripti sa suđenja se također daju samo nakon konačnog završetka postupka”, kaže Kljajić.

Dokumenti iz predmeta ratnih zločina čuvaju se u registrima Posebnog odjeljenja za ratne zločine i zgradi tužitelja ili u nekoj arhivi. Isto važi i za dokumente koje je Srbija dobila od MKSJ-a.

“Sudski depozit sadrži predmete oduzete od optuženih, ali ne i predmete pronađene na licu mjesta tokom ekshumacije područja gdje su pronađena tijela žrtava”, napisao je Viši sud u Beogradu u svom odgovoru.

Ne postoji zvanična web stranica koja sadrži dokumente poput presuda ili optužnica.

Novinari i javnost mogu podnijeti zahtjev za slobodan pristup informacijama za spise iz predmeta, ali postoje ograničenja i ponekad informacija koju Sud pruži zavisi od formulacije zahtjeva.

Kljajić pak kaže da je važno za javnost u Srbiji da bude informirana o ratnim zločinima, “posebno imajući u vidu praksu promoviranja osuđenih ratnih zločinaca i napore na revidiranju već utvrđenih sudskih činjenica”.

Emina Dizdarević


This post is also available in: English (English)