Ujić Mile: Viđen tokom napada na Kozadre

Rogatica. Foto: N1

Zaštićena svjedokinja S-4 kazala je da ju je rat zatekao u selu Rakitnica kod Rogatice. Ispričala je kako je od 13. aprila 1992. godine stanovništvo u Rogatici prestalo s radom jer im je rečeno da ne dolaze na posao.

“Ostali smo kući, čekajući da se nešto desi”, izjavila je ona.

Kako je posvjedočila, u Rogaticu nisu odlazili jer se nisu osjećali sigurno, ali su preko izbjeglica koje su prolazile kroz selo dobivali informacije.

“Donose loše vijesti. Oni ne mogu više dolje da žive”, kazala je svjedokinja, objasnivši da su izbjeglice bile bošnjačke nacionalnosti.

Prema njenim riječima, 31. jula 1992. godine stanovništvo je bilo na njivama kada su dobili informacije od komšije “da su Srbi došli u selo”. Kako je navela, bježali su na obližnje brdo i vidjeli kuće kako gore, te čuli pucnje.

U selu Kozadre su prespavali, ispričala je ona, pojasnivši da je grupa od 20-ak ljudi bila smještena u jednoj kući kada su se začuli pucnji, a nedugo zatim su došli ranjenici, među kojima je bilo i djece.

Ona je rekla da je u popodnevnim satima bilo “manje pucnjave” i da je jedan od komšija iz tog sela stigao pred kuću i obratio im se riječima: “Ajd izađite, to su naše komšije, neće vam ništa.”

Svjedokinja je kazala da su po izlasku ispred kuće vidjeli vojnike i zarobljenike, koji su bili svezani žicom, s rukama na leđima. Tada su zarobljena i dva muškarca koja su se zajedno s njima nalazila u kući.

Kako je izjavila, neke žene su pitale vojnike mogu li da idu i da li mogu uzeti stvari, “a oni su rekli ‘ne’, u smislu da nam neće trebati stvari”, nakon čega su odvedeni u drugu kuću.

Kako je kazala, u selu Kozadre, ispred ove kuće, vidjela je Ujića, kojeg je odranije poznavala iz viđenja.

“Vidjela sam ga u toj grupi”, rekla je svjedokinja, dodavši da se “isticao”.

“Mislim da je imao tu neku vezu koja je bila kod njega. Mislim da je s nekim razgovarao”, kazala je ona.

Ona je objasnila da su muškarci ostali tu, dok su ostali upućeni da krenu kroz šumu. Odvedeni su u treću kuću, gdje su dovedeni i ranjenici.

“Sutradan su došli, odvoze nas autobusima u Rogaticu”, rekla je ona, objasnivši da su odvedeni u Srednjoškolski centar, gdje su ih dvije djevojke popisale.

“Kao da će sutra biti pitanje da li ćemo sa islama preći na pravoslavlje, to su nam one rekle”, kazala je svjedokinja, dodavši da se to ipak nije desilo.

Sutradan su, prema S-4, autobusima i kamionima prevezeni na Hrešu.

Kako je izjavila, 1997. godine ponovo je otišla u selo u pratnji UNPROFOR-a.

“Zatekli smo sve popaljeno, neprepoznato, ništa nije ostalo”, rekla je ona.

Ujić je optužen da je u periodu od maja 1992. do kraja 1993. godine, u okviru širokog i sistematskog napada Vojske Republike Srpske (VRS), policije i paravojnih formacija iz Srbije, učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva.

U optužnici se navodi da je Ujić 2. augusta 1992. komandovao grupom od 50 pripadnika Gučevske čete u napadu na Kozadre, gdje je bilo mještana sela Rakitnica i Dobrašina. U napadu je ranjeno više civila, uključujući i maloljetne osobe, a potom su muškarcima povezane ruke, te su sa ženama i djecom odvedeni u pravcu sela Dobrašina, dok su vojnici zapaljivim mecima zapalili nekoliko kuća.

Drugi svjedok Fuad Džambasović je kazao da je radio kao vozač autobusa, te da je prevozio izbjeglice iz Rogatice u Sarajevo.

Kako je rekao, poznavao je Ujića jer su bili komšije, te je neposredno prije rata Ujić organizovao sastanke.

“Kad se već približio taj rat, jedno par puta je Mile organizovao sastanke s nama”, kazao je svjedok, objasnivši da se tražilo vraćanje oružja “da ne bi bilo problema”, te da im je rečeno “neće vam dlaka s glave faliti”.

Džambasović je rekao da je Ujić bio u uniformi, te je “imao i čin kapetana”.

Kazao je da narod nije imao oružja, “možda pokoju lovaču pušku”, a da je Ujić samo zahtijevao vraćanje oružja.

Suđenje se nastavlja 2. oktobra.