Istraživanje

Čuvari prijedorskih logora neprocesuirani uprkos haškim optužnicama

Logor Keraterm. Izvor: MKSJ

Čuvari prijedorskih logora neprocesuirani uprkos haškim optužnicama

21. Avgusta 2020.09:58
21. Avgusta 2020.09:58
Haške presude sadrže imena brojnih neprocesuiranih pripadnika srpske vojske i policije za koje se vezuju ubistva, napadi na sela, brutalna premlaćivanja i seksualna zlostavljanja zatočenika u logorima na području Prijedora 1992. godine. Protiv nekih od osumnjičenih za zločine u logorima je u Haagu pripremljena i optužnica. Od optužbi su tužioci odustali s namjerom da se predmeti procesuiraju u BiH, ali ove optužnice nikada nisu podignute pred domaćim pravosuđem, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN).

Neki članovi njene porodice koji su ostali u svojim kućama, nana i djed, su ubijeni, kao i brojna druga rodbina nakon toga, od kojih neke još uvijek traži.

Haški tribunal je u svojim presudama utvrdio da je više hiljada ljudi ubijeno tokom rata u Prijedoru, kao i da su kroz logore prošle hiljade Bošnjaka i Hrvata.

Za ove zločine, Tribunal je osudio ukupno 18 osoba na 276 godina zatvora. Nastavljajući procesuiranja za zločine u Prijedoru, u Sudu BiH je osuđeno 20 osoba na ukupno 352 godine zatvora, dok je devet osoba oslobođeno optužbi. Neki predmeti procesuirani su u Banjaluci i Beogradu.

BIRN-ova analiza svih pravosnažno završenih haških predmeta za zločine u Prijedoru i dokumenata iz dokaznog materijala, iskaza svjedoka i nalaza vještaka, na koja su se u presudama pozivala sudska vijeća, pokazuje da su u napadima na prijedorska sela učestvovale tri brigade, snage policije i paravojne grupe, te imena najmanje deset čuvara u logorima koje svjedoci dovode u vezu sa premlaćivanjem ili ubijanjem.

U sudskim postupcima pred Haškim tribunalom utvrđeno je učešće jedinica pod komandom Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) u napadima na sela na području Prijedora od maja do jula 1992. godine, u okviru kojih su počinjena ubistva, odvođenja i zatvaranja stanovništva, te razaranja naselja i pljačkanja imovine civilnog stanovništva.

Na osnovu dokaza konstatovano je da su u napadima učestvovale jedinice 343. motorizovane brigade iz Prijedora, kasnije 43. motorizovane brigade, 6. sanske brigade, 5. kozarske brigade, snage policije te paravojne grupe.

Akcije čišćenja prijedorskih sela


Fotografija Hambarina napravljena 1996. godine. Izvor: MKSJ

Napadi na prijedorska sela koja su počela krajem maja 1992. akcijama u Hambarinama i Kozarcu, nastavljena su krajem jula u selima na području Brda – Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo, Zecovi, te u Briševu.

“Akcija čišćenja” prijedorskog sela Bišćani, prema sjećanju Mirsada Duratovića, počela je u 20. jula 1992. godine. On je tada imao 17 godina.

“Srpska vojska i policija su došli do naše kuće. Nosili su oznake vojske i policije… Mene i još trojicu maloljetnika, među njima i mog brata, su uzeli kao živi štit kroz čitavo selo, a oca i njegovu porodicu su strijeljali tu u neposrednoj blizini kuće”, kaže on.

Nakon što im maloljetnici više nisu trebali za živi štit, Duratović je deportovan u logor “Omarska”, a njegov brat je ubijen na putu do kuće.

U konačnoj presudi Haškog tribunala protiv Milomira Stakića, bivšeg predsjednika Općine i Kriznog štaba Prijedor, osuđenog na 40 godina zatvora, zaključeno je da su u napadima na Hambarine i Kozarac učestvovale 343. brigada, 6. sanska brigada, Stanica javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, kao i paravojne formacije.

U njima je utvrđeno da je u selu Hambarine 22. maja došlo do incidenta na jednom od “muslimanskih kontrolnih punktova”.

General Richard Wilmot, vojni vještak kojeg je pozvala Odbrana u postupku protiv Stakića, izjavio je da je, u situaciji u kojoj “Muslimani napadnu grupu srpskih vojnika” na kontrolnom punktu, bilo razumno i promišljeno tražiti da se predaju osobe odgovorne za to ubistvo i da se preda svo naoružanje. On je kazao da ukoliko se to naređenje ne ispoštuje, bilo opravdano da vojska krene u potragu za počiniocima, a u takvoj situaciji može doći do borbe.

“Međutim, general Wilmot je jasno rekao da su napad na civilno stanovništvo i uništavanje 30–50 kuća neopravdan odgovor na ovaj incident”, istaknuto je u zaključku Sudskog vijeća u presudi Stakiću.

Opis ovog incidenta nalazi se i u redovnom borbenom izvještaju 1. krajiškog korpusa od 24. maja 1992. godine, koji je korišten u dokaznom postupku u Haagu. U njemu stoji da je u rejonu Prijedora, a posebno sela Hambarine, došlo do “oružanog napada muslimanskih jedinica, koje su akcijom naših snaga očišćene sa tog prostora”.

“Izvršeno je čišćenje sela Hambarine kod Prijedora od ekstremnih muslimanskih jedinica, a selo Kozarac je pod blokadom. Iz sastava 5. pbr [Pješadijska brigada] upućeno je 35 iskusnih boraca u Prijedor”, navodi se u ovom izvještaju.

Komanda Prvog krajiškog korpusa izvještava o “likvidaciji ‘Zelenih beretki’ u širem rejonu Kozarca”, navodeći da je sukob započeo 25. maja, a završio 27. maja u 13 časova.

U izvještaju ovog korpusa od 27. maja stoji da su u sukobu učestvovali dijelovi 343. brigade podržani sa dvije baterije haubica 105 mm i vodom tenkova M-84. Navodi se da na strani “Zelenih beretki” ima 80 do 100 poginulih, a da je oko 1.500 zarobljenih.

Preuzmi Izvještaj 1. krajiškog korpusa od 27. maja 1992. godine. Izvor: MKSJHaškim tribunalom. Izvor: MKSJ

Komandant i zamjenik jedinice

U presudama je utvrđeno da je komandu nad 343. brigadom imao pukovnik Vladimir Arsić, a direktnu komandu nad napadom major Radmilo Zeljaja.

Prije napada Zeljaja je, prema svjedočenju Mevludina Sejmenovića na suđenju Stakiću, na sastanku sa liderima Stranke demokratske akcije (SDA) zahtijevao predaju nekoliko hiljada komada oružja ili će sravniti Kozarac. Sejmenović je u Haagu izjavio da su mu rekli da nemaju toliko oružja, a da je Zeljaja kazao da je to njihov problem.

Šerif Velić, koji je bio odbornik SDA i komandir lokalne Teritorijalne odbrane, sjeća se da je Zeljaju vidio u rodnom selu Kevljani kod Kozarca. Kaže kako je dio stanovnika već bio napustio selo, a da su ostali krenuli da se predaju. Sa nekoliko drugih osoba otišao je do lokalne škole gdje je zatekao tenk i transporter, kao i “formaciju komšija koji su bili u uniformi”, te s njima dogovarao uslove predaje. Tog dana je, kako navodi, vidio stotinjak vojnika.

“Predali smo se pred našom školom u Kevljanima i toga dana tu je bio komadant Radmilo Zeljaja”, govori Velić za BIRN BiH.

Zeljajino prisustvo i uloga u Kozarcu utvrđivani su i drugim dokumentima korištenim tokom haških procesa. U dnevniku Prvog krajiškog korpusa, koji je korišten kao dokazni materijal na suđenju Stakiću i u drugim predmetima, navodi se da “kod Zeljaje u borbama oko Kozarca imaju dva poginula i dva ranjena”, kao i da je “zarobljeno 100 ‘Zelenih beretki’”.

U istom dokumentu se za 24. maj navodi da je Peta kozarska brigada uputila 35 boraca.

PreuzmiRatni dnevnik Prvog krajiškog korpusa. Izvor: MKSJ

PreuzmiRatni dnevnik Prvog krajiškog korpusa. Izvor: MKSJ

Vojni vještak Ewan Brown u izvještaju “Vojna situacija u Bosanskoj Krajini – 1992”, korištenom tokom suđenja Stakiću i u drugim predmetima, također navodi da je u vrijeme napada na Hambarine, Kozarac i Prijedor komandant 434. brigade bio Arsić, a njegov zamjenik Zeljaja.

“Premda je potpukovnik Arsić komandovao brigadom, major Zeljaja je aktivno učestvovao u komandovanju snagama na terenu u Prijedoru od kraja maja 1992.”, ističe Brown i ukazuje na zapis u dnevniku od 23. maja u kojem se Zeljaja naziva “komandantom regije Prijedor”.

Brown navodi da su oba oficira kasnije unaprijeđeni i da je Zeljaja postao komandant 43. brigade. Arsić je pohvaljen, između ostalih, za operaciju u Kozarcu, te je unaprijeđen na poziciju komandanta Operativne grupe Doboj.

“Rukovodio je operacijom u Kozarcu gdje je pravilnim odlukama i brzim pregrupisavanjem jedinica uspio uz minimalne gubitke razbiti jače i organizovane muslimanske jedinice”, navodi se u službenoj ocjeni Arsića iz jula 1993. godine, koju je potpisao komandant Prvog krajiškog korpusa Momir Talić, koji je bio optužen pred Haškim tribunalom za zločine u više krajiških općina, uključujući Prijedor, ali je preminuo nakon početka suđenja.

PreuzmiIzvještaj “Vojna situacija u Bosanskoj Krajini – 1992”. Izvor: MKSJ

Preuzmi Izvještaj “Vojna situacija u Bosanskoj Krajini – 1992”. Izvor: MKSJ

BIRN BiH nije mogao kontaktirati za komentar niti potvrditi gdje se nalazi Arsić. Na fiksni broj telefona pod ovim imenom i prezimenom u Srbiji se javljala osoba koja je nakon predstavljanja novinara prekidala vezu. Radmilo Zeljaja se javio na fiksni telefonski broj u Srbiji, no nije želio dati komentar za ovu priču.

Pripadnik jedinice kojom su rukovodili Arsić i Zeljaja, vojni policajac 43. brigade VRS-a Dragomir Soldat osuđen je na 21 godinu zatvora za izvođenje muškaraca bošnjačke nacionalnosti 23. jula 1992. iz kuća u Čarakovu i odvođenje ispred džamije, gdje su strijeljani.

Zločini paravojnih grupa i nedisciplina drugih jedinica

Zvanični dokumenti VRS-a korišteni u predmetima pred Haškim tribunalom, dali su uvid i u učešće paravojnih grupa u zločinima, kao i o samovolji i “nedisciplini” drugih jedinica.

Izvještaj o paravojnim formacijama Glavnog štaba VRS-a od 28. jula, jedan je od dokumenata na koji se pozivaju sudska vijeća u Haškom tribunalu prilikom zaključka da su u napadima na sela učestvovale i paravojne grupe. U njemu se navodi da na području Prijedora djeluje “više samozvanih grupa kao što su ‘Mačkova grupa’ iz Miševića, ‘Zoljina grupa’ i ‘Cigina grupa’.

“Za sve paravojne formacije karakteristično je da uopšte ne učestvuju u direktnom okršaju sa neprijateljem, već se kreću iza regularnih jedinica Vojske Srpske Republike BiH pri čemu pljačkaju, pale imovinu i ubijaju nedužno stanovništvo”, navodi se u dokumentu od 28. jula.

PreuzmiIzvještaj o paravojnim formacijama. Izvor: MKSJ

PreuzmiIzvještaj o paravojnim formacijama. Izvor: MKSJ

Prvi krajiški korpus u izvještaju od 22. augusta, također predstavljenog tokom suđenja Karadžiću, posebno ističe kao problematične Vojnu policiju i Izviđačko-diverzantsku četu.

“Na čelu čete Vojne policije su poručnik Mile Jović i njegov zamjenik Miloš Preradović. Oba su na lošem glasu. Pripisuju im se brojne nezakonitosti, a i pojedini ljudi iz policije tvrde da mogu da im dokažu pojedine pljačke i zloupotrebe položaja”, navodi se u dokumentu.

Jović je 2019. godine svjedočio na suđenju predsjedniku Kriznog štaba u Ljubiji Slobodanu Taranjcu i drugima, kada je rekao da nije izdavao naredbe ljubijskoj Vojnoj policiji. Dodao je i da su vodovi Vojne policije izvještaje slali službi bezbjednosti.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Jovića za komentar za ovu priču, a Preradović je potvrdio da je bio Jovićev zamjenik.

“Odmah da Vam kažem, ja sam čitav rat proveo na ratištu. Jović je bio u Prijedoru, ja sam bio tamo na liniji sa vojskom”, rekao je Preradović i dodao da je davao izjave istražnim organima, ali da ga “ni za šta ne vežu”.

“Ja sam bio policajac profesionalac. (…) A policajac profesionalac i vojnik profesionalac nikada neće napraviti krivična djela zla”, istakao je on.

Neiskorišteni dijelovi spremnih haških optužnica

Trnopolje i Omarska. Izvor: MKSJ.

Od kraja maja bošnjačko i hrvatsko stanovništvo zatvarano je u objekte na području Prijedora – zgradi SJB-a, “Omarskoj”, “Keratermu”, “Trnopolju”, Domu kulture u Miskoj Glavi, stadionu u Ljubiji i kasarni, utvrđeno je haškim presudama.

Veliki broj muškaraca nakon napada na sela odvođen je u logore “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”, gdje su zabilježeni brojni slučajevi ubistava, premlaćivanja, seksualnog zlostavljanja i gdje su boravili u izuzetno nehumanim uslovima.

Alma Karabašić kaže da je njen otac, nakon što je uhvaćen tokom bijega kroz šumu, odveden u logor “Omarska”. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su nakon rata u jami “Lisac”.

Ona je sa porodicom odvedena u logor “Trnopolje”, gdje je, kako je rekla, prva noć bila “strašna”.

Prema presudama, u “Trnopolju” su u početku bili zatvoreni mahom žene, djeca i stariji, a kasnije su prebacivani i muškarci iz drugih logora. U presudama se konstatuje da, iako je zlostavljanje u “Trnopolju” bilo manjih razmjera nego u “Omarskoj”, premlaćivanja i silovanja je također bilo.

U presudama se navodi da je “Trnopoljem” upravljao Slobodan Kuruzović, komandant štaba Teritorijalne odbrane, a da mu je jedno vrijeme pomagao Slavko Puhalić.

U dokumentu iz 2013. godine, korištenom tokom suđenja protiv Radovana Karadžića, navodi se da je Kuruzović preminuo.

Puhalić je kao svjedok Odbrane na suđenju Karadžiću izjavio da je u prvo vrijeme u “Trnopolju” bilo pojedinačnih slučajeva zlostavljanja, prije nego što je tamo uvedeno vojno obezbjeđenje. Kazao je da je prijavio te slučajeve Kuruzoviću, koji je otišao u policiju i tražio da se provede istraga.

BIRN BiH nije mogao stupiti u kontakt sa Puhalićem za komentar za ovu priču.

UvećajMapa i fotografije Kozarca. Izvor: MKSJ

U dosadašnjim sudskim postupcima osuđen je veći broj upravnika, šefova smjena, stražara i “posjetilaca” odgovornih za zločine u “Omarskoj” i “Keratermu”, a tokom suđenja svjedoci su spominjali nekoliko imena i nadimaka lica u vezi sa premlaćivanjima i ubistvima.

U logor “Omarska” Velić je doveden 27. maja 1992. godine, gdje je u nekoliko navrata bio podvrgnut torturi.

“Ja sam se onesvijestio od torture koja je trajala od dva sata do pet sati, pet njih i ja sam. Oni su se iživljavali na meni tri sata, ja sam bio izmožden, pola grudnog koša polomljeno, onesvijestio se stojeći i pao sam”, prisjeća se Velić, koji je u “Omarskoj” i “Manjači” proveo oko 180 dana.

I u “Omarskoj” i u “Keratermu” u drugoj polovini jula počinjeni su masovni masakri, u kojima je po procjenama ubijeno više od 200 zatočenika. Počinioci ova dva incidenta nisu procesuirani. U presudama se navodi da je 16. jula 1992. s područja Brda dovedeno oko 200 ljudi u “Omarsku” i zatočeno u Bijeloj kući, koja je važila kao mjesto premlaćivanja.

Svjedoci su jedne noći čuli pucnje i kasnije vidjeli mrtve ispred Bijele kuće, koje su neki zatočenici morali da utovaruju u kamion. Ubistva su se, prema jednom od svjedoka, “dogodila u smjeni u kojoj su bili stražari Milutin Popović i Ranko”.

Haški tužioci su za zločine u logorima podigli optužnice protiv Zdravka Govedarice, Predraga Kostića, Nedeljka Pasapalja, Milana Pavlića, Milutina Popovića, Draženka Predojevića, Željka Savića, Mirka Babića, Nikice Janjića, Dragomira Šaponje, Dragana Kondića, Gorana Lajića i Nedjeljka Timarca.

Oni su prvobitno 1995. bili optuženi za zločine u “Omarskoj” i “Keratermu”, sa drugima kojima je suđeno pred Tribunalom ili Sudom BiH.

Međutim, u maju 1998. godine, odobren je zahtjev da se povuku optužnice protiv njih, nakon što je tadašnja glavna haška tužiteljica Louis Arbour obrazložila da je došlo do povećanja broja hapšenja i optuženih za ove zločine i da nije “moguće voditi više odvojenih suđenja za povezana djela koja su počinila lica kojima se adekvatno može suditi pred drugim pravosudnim tijelom, poput državnog suda”.

“Želim da naglasim da ova odluka nije zasnovana na nedostatku dokaza za ove optužene”, navela je Arbour uz obrazloženje da se ne odriče prava da krivično goni optužene po istim ili drugim optužbama.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati jedanaest osoba koje su prvobitno optužene u Haagu. Prema odluci o povlačenju optužnice, Nikica Janjić je preminuo, a Dragomir Šaponja je BIRN-u rekao da je na internetu pročitao da je optužba protiv njega povučena.

Također je istakao da je u Banjaluci dao izjavu haškim istražiteljima, no nije mogao precizirati koje godine.

“Ja sam dao svoju izjavu i poslije te izjave Haški sud je odustao od te optužnice”, rekao je Šaponja.

Dodao je da ga nisu kontaktirala domaća tužilaštva.

PreuzmiOptužnica iz 1995. godine. Izvor: MKSJ

U prvobitnoj optužnici iz 1995. podignutoj u Haagu bilo je optuženo 13 lica, među kojima Šaponja, Dragan Kondić, Goran Lajić i Nedjeljko Timarac.

Kondiću je u ovoj optužnici bilo stavljeno na teret da je sa drugim navedenim licima učestvovao u surovom batinanju grupe zatočenika u “Keratermu”, te da je nekoliko muškaraca podleglo od povreda. U optužnici je navedeno da su zatočenici iz sobe broj dva, među kojima je bio i Emsud Bahonjić prozivani i udarani u periodu od desetak dana, kao i da je Bahonjić podlegao povredama. Među sedmoricom optuženih za ovu tačku optužnice bili su Kondić, Lajić i Šaponja.

Kondić, Lajić, Šaponja i Timarac su, kako stoji u optužnici, sa drugima izvodili grupu zatočenika iz sobe broj dva, među kojima je bila i osoba zvana Car. Navodi se da su Kondić, Lajić i Šaponja bili među licima koji su udarali ove zatočenike. Car je podlegao od batina.

Jedna od tačaka odnosi se na premlaćivanje Jasmina Ramadanovića, a jedan od trojice optuženih za ovaj slučaj je Kondić. Prema navodima optužnice, Šaponja je bio jedan od četvorice koji su izveli i mučili Fajzu Mukanovića.

U drugoj optužnici koja je podignuta u Haagu nalaze se, uz Šaponju, Zdravko Govedarica, Predrag Kostić, Nedeljko Paspalj, Milan Pavlić, Milutin Popović, Draženko Predojević, Željko Savić, Mirko Babić i Nikica Janjić.

U ovoj optužnici se navodi da su Šaponja i Janjić bili među licima koja nisu bila redovni stražari u “Omarskoj”, ali im je bio dozvoljen pristup kako bi ubijali, tukli ili na druge načine zlostavljali zatvorenike.

Kako stoji, četiri lica, uključujući Šaponju i Janjića, oko 10. juna su četiri zatočenika – Emira Beganovića, Rezaka Hukanovića, Asefa Kapetanovića i Šefika Terzića – odveli u Bijelu kuću i teško ih pretukli, koristeći metalne palice, kablove, nož i šake.

U istoj optužnici Predrag Kostić je optužen da je jednu ženu, označenu u optužnici kao “F”, izveo u prostoriju Upravne zgrade logora “Omarska” i silovao je. Zatvorenicu “F” je, kako se navodi, u zgradi Separacije na ulazu u “Omarsku” silovao Mirko Babić.

Popović, Predojević, Savić i Paspalj su optuženi da su otprilike 6. jula pretukli Rizaha Hadžalića, koji je pola sata kasnije preminuo.

Milanu Pavliću na teret je stavljeno ubistvo Mehmedalije Našića.

Zdravku Govedarici na teret je stavljeno da je sa još četiri stražara odveo Šefika Velića u jednu prostoriju, gdje su ga tukli.

Nedovoljno korištenje haške arhive

UvećajMaketa logora “Omarska” korištena u MKSJ. Izvor: MKSJ

UvećajMaketa logora “Omarska” korištena u MKSJ. Izvor: MKSJ

Neke od osoba protiv kojih su 1998. povučene optužnice svjedoci su spominjali na suđenjima.

Na suđenju Željku Mejakiću i ostalima, Sud BiH je zaključio da je Dragan Kondić u “Keratermu” učestvovao u premlaćivanju svjedoka K010 u dva navrata. K010 je rekao da ga je Kondić tukao rukom i palicom.

“Svjedok je na jasan i za Sud uvjerljiv način opisao događaj kada je, na molbu zatočenika iz sobe broj 3, skupio kruh s ostalim zatočenicima i ubacio kroz prozor u sobu broj 3. Ovaj gest svjedoka K010 je, prema njegovim navodima, bio povod Kondiću da ga pretuče”, navodi se u presudi Mejakiću i ostalima.

U ovoj presudi je zaključeno da su Popović, Draženko Predojević i drugi stražari u “Omarskoj” pretukli Safeta Ramadanovića, koji je usljed batina podlegao.

“Svjedok Azedin Oklopčić vidio je da je imenovani pretučen od strane pripadnika straže, među kojima su bili i Predojević i Popović, da je bio u lošem fizičkom stanju i da nije mogao sam hodati”, stoji u presudi.

U ovom predmetu Vijeće je na osnovu iskaza svjedoka zaključilo da je stražar Milan Pavlić oko 10. juna u “Omarskoj” ubio Mehmedaliju Nasića.

Iz Haškog tužilaštva su za BIRN BiH rekli da iako su podigli ove optužnice – materijal nije posebno proslijeđen nikome u BiH. Tužioci iz BiH imali su mogućost da ga traže, ali iz Haaga nisu mogli zbog zaštite istraga da govore o tome da li je to učinjeno.

Nihada Buturović, advokatica s iskustvom zastupanja u haškim sudnicama, smatra da je bosanskohercegovačko pravosuđe generalno nedovoljno iskoristilo dokaze iz Haškog tribunala, kao i “utvrđene činjenice koje su sasvim dovoljne za pokretanje krivičnog postupka pred našim sudovima”.

“Haški tribunal je našem pravosuđu na dlanu dao hiljade dokaza, jako kvalitetnih dokaza koji se mogu iskoristiti. Da se samo iščita jedna presuda, bilo koja presuda protiv bilo kojeg optuženog vidjet će se da su unutra dokazi, vještačenja vrsnih stručnjaka iz vojne oblasti, iz svih oblasti”, kaže Buturović.

Senka Nožica, dugogodišnja advokatica u predmetima ratnih zločina koja je radila i na predmetima pred Haškim tribunalom, ističe da je spominjanje osoba u presudama specifično pitanje i da je najprije potrebno provjeriti na kojem se dokazu bazira saznanje suda.

“Taj dokaz na kojem se to baziralo može biti dokaz za osnovanu sumnju da se protiv te osobe pokrene krivični postupak. Sama činjenica da se neko spomenuo u nekoj presudi bilo kog suda, haškog ili našeg, nije sama po sebi dovoljan dokaz. To može biti indicija tužiocu da istražuje dalje”, kaže Nožica za BIRN BiH.

Iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH za ovu priču.

Optuženi i osuđeni nedostupni domaćem pravosuđu

Tužilaštvo BiH je u julu 2014. godine podiglo optužnicu protiv Branka Basare i Nedeljka Aničića za zločine u Sanskom Mostu i prijedorskom selu Briševu. U decembru 2019. predmet je ustupljen pravosudnim organima Srbije.

U optužnici se navodi da je Basara zločine vršio kao komandant Šeste sanske brigade VRS-a, a Aničić kao komandant Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Srpske općine Sanski Most.

Iz Tužilaštva su ranije naveli da obojica optuženih žive u Beogradu.

BIRN BiH nije bio u prilici razgovarati sa Basarom i Aničićem. Na fiksni broj registrovan na ime Branka Basare u Beogradu javila se osoba koja je prekinula vezu tokom predstavljanja novinara BIRN-a BiH.

Dragoje Zmijanjac jedan je od osuđenih za zločine u Prijedoru nedostupan domaćem pravosuđu. Sud BiH osudio je Zmijanjca na šest godina zatvora za zločin protiv civila na području Prijedora. On je proglašen krivim da je u julu 1992. godine izveo iz kuće Halila Dedića i vodio ga putem dok mu je držao pušku uperenu u leđa, da bi ga onda ubio.

Potjernica za Zmijanjcem raspisana je 2017. godine.

U Sudu BiH su zbog zločina počinjenih na području Prijedora u toku suđenja u šest predmeta protiv 30 optuženih.

Marija Taušan