Reportaža

Sljedeća generacija: Naslijeđeni neprijatelji i Bosanci i Hercegovci koji pokušavaju da pruže otpor

Ilustracija: Ewelina Karpowiak/Klawe Rzecz

Sljedeća generacija: Naslijeđeni neprijatelji i Bosanci i Hercegovci koji pokušavaju da pruže otpor

U Bosni i Hercegovini, bivši neprijatelji pokušavaju da zaustave vlastitu prošlost da ne bi otrovali budućnost.

This post is also available in: English (English)

Tokom 2017. godine, učesnici ratova iz perioda 1992.–1995. iz svake od zaraćenih strana posjetili su kasarnu kako bi odali počast.

Među njima je bio i Stanislav Krezić, 60-godišnji veteran, Hrvat i član beogradskog i sarajevskog Centra za nenasilnu akciju (CNA), nevladine organizacije posvećene pomirenju i izgradnji mira u bivšoj Jugoslaviji.

“Bio sam tvrdolinijaš, željan osvete”, rekao je Krezić o sebi u mlađim danima, za vrijeme i neposredno poslije rata. Ali preko CNA-e “oslobodio sam se nacionalizma”.

Tog dana u Mostaru, Krezić se prisjetio mladića koji je prilazio tom memorijalnom događaju govoreći: “Oni su moji neprijatelji.”

Prema Kreziću, veterani su odgovorili: “Zbog čega su oni tebi neprijatelji? Ja sam ratovao s tvojim ocem, nisam s tobom, moje dijete nije s tobom ratovalo?”


Memorijalni centar u Potočarima. Izvor: BIRN BiH

Dvadeset pet godina od Srebrenice – kada su snage Srba, u najgorem masovnom ubistvu u Evropi od Drugog svjetskog rata, ubile više od 7.000 muslimana, muškaraca i dječaka – etnonacionalističke podjele i diskursi i dalje dominiraju Bosnom i Hercegovinom, čak i među mlađim generacijama koje nemaju direktno pamćenje sukoba.

Mnoga poslijeratna djeca prihvatila su traumu svojih roditelja i internalizirala etnonacionalističke diskurse kroz porodični odgoj.

Ali postoje džepovi otpora.

Suočavanje sa zločinima vlastite zajednice

Na zidu sarajevskog ureda CNA-e visi slika na kojoj se nalaze Krežić i dvojica njegovih najbližih prijatelja – 47-godišnji Bošnjak Amer Delić i 50-godišnji Srbin Đoko Pupčević, također članovi CNA-e.

Prije dvadeset i pet godina bili su zakleti neprijatelji, koji su se međusobno borili u ratu u kome je poginulo otprilike 100.000 ljudi.

Krezić, Pupčević i Delić kažu da im je iskustvo s CNA-om, tokom kojeg dijele svoje priče s drugim veteranima, dramatično promijenilo odnos prema “Drugom”.


CNA trening o suočavanju sa prošlošću sa ratnim veteranima. Izvor: CNA

“Lice neprijatelja drugačije izgleda iz tog ugla”, kaže Delić.

Kao i drugi aspekti savremenog poslijeratnog društvenog i političkog krajolika, kultura sjećanja i izgradnja spomenika u Bosni postali su politizirani i podijeljeni po etničkim linijama.

Kao što je BIRN izvještavao ranije, ratni memorijali teže “komemoraciji žrtava iz dominantne etničke grupe” na teritorijama gdje se spomenici nalaze. Takvi spomenici ne samo da odražavaju već i jačaju postojeće podjele kroz iskrivljenu i pristrasnu kulturu sjećanja. A to može uticati na generacije koje dolaze.

CNA želi da ospori narative koji dijele organizovanjem memorijalnih posjeta veterana sa svih strana, promoviranjem korištenja zajedničkih spomen-obilježja i obilježavanjem inače neobilježenih mjesta stradanja.


CNA mirovna edukacija. Izvor: CNA

“Saznao sam mnoge činjenice o stradanju drugih”, rekao je Pupčević o memorijalnim posjetama u kojima je učestvovao u Srebrenici i drugim gradovima razorenim ratom.

“Ako neko ne vidi te stvari, ne zna. Da sam ostao u svojoj tišini, svom domu, ne bih vidio ništa (…) ne bih znao za žrtve”, kazao je. “Slavio bih samo svoje žrtve, a umanjivao bih značaj drugih.”


Komemoracija u Ahmićima, „Kad se sretnu Ahmići i Trusina“. Izvor: CNA

Godine 2019., prilikom memorijalne posjete Ahmićima, gdje je 116 Bošnjaka 1993. ubijeno od hrvatskih boraca, Krezić, Hrvat, obratio se prisutnima i rekao: “Snaga je u nama koji dođemo na to mjesto gdje su i moji počinili zločine.”

Trojka redovno govori o svom procesu “transformacije” tokom javnih događaja ili treninga za izgradnju mira za mlade Bosance i Hercegovce ili veterane.

Ali njihova je borba teška.

“Politike proizvode mnogo negativnog naboja, kod moje generacije i generacija koje dolaze”, kazao je Delić.

Etnonacionalizam, nastavio je, “njeguje se u porodici i u školskim institucijama”, podređujući mlade njihovoj etničkoj grupi i lišavajući ih odnosa s pripadnicima drugih etničkih grupa.

Teret prošlosti

Prema Kreziću, porodično okruženje igra važnu ulogu u oblikovanju pogleda na svijet mladih, jer ratna trauma i ponekad radikalni pogledi roditelja utiču na to kako djeca doživljavaju sebe, život, prijateljstva i buduće težnje.

Delić je rekao da mnoge poslijeratne generacije imaju malo interesa za izgradnju mira i programe pomirenja, gledajući na rat kao na “teret”, i više vole da gledaju u budućnost.

Ali to ne znači da oni nisu opterećeni prošlošću; naprotiv, mlađe generacije ne žele ili nisu u stanju da se suprotstave dominantnim etnonacionalističkim narativima današnjice.

Prije rata, kada je Bosna bila dio socijalističke jugoslavenske federacije, Bosanci i Hercegovci različitih nacionalnosti mnogo su se više miješali, družili se i u mnogim slučajevima ženili preko etničkih linija. Današnja BiH je drugačija.

Zločini i etničko čišćenje dramatično su izmijenili demografski sastav Bosne i Hercegovine i oblikovali većinu današnjih etnički homogenih zajednica.

Pripadnici poslijeratne generacije najčešće su ugniježđeni u svoje zajednice koje oblikuju njihov identitet, narative i svakodnevne interakcije.

“Drugi” obično nisu dio njihovog univerzuma. Oni su isključeni, ignorirani ili prezirani.

Zapravo, etnička pripadnost je propisana u Ustavu Bosne i Hercegovine i, u određenoj mjeri, i dalje dominira velikim dijelom u javnom životu, a činjenica je koju ne zaboravljaju ni političari koji su izvršili podjele po etničkoj osnovi kako bi učvrstili vlastite položaje.


Svijeća zapaljena u ime ljudskosti i nade zapaljena prilikom posete Prijedoru i Novom Gradu. Izvor: CNA

Svaka etnička grupa ima svoje sjećanje na rat, svoju verziju historije, onoga što se dogodilo i zašto. I ove suprotne historije dominiraju u pričama koje su ispričane poslijeratnim naraštajima unutar njihovih porodica, u školama i u medijima.

Oni su ono što tursko-kiparski psihijatar Vamik Volkan naziva kolektivni narativi “odabranih trauma”.

Odabrane traume mogu hraniti radikalizaciju. Kada se aktiviraju, oživljavaju “strahove, očekivanja, maštarije i odbrane povezane [sa prošlošću]”, piše Volkan.

“Ovaj proces uveličava sliku trenutnih neprijatelja i trenutnih sukoba, a događaj koji se dogodio [u prošlosti] osjetit će se kao da se dogodio jučer. Drevni neprijatelj bit će percipiran kao novi neprijatelj, a osjećaj prava da se povrati izgubljeno ili da se traži osveta […] postaje preuveličan.”

“Drugi” se krive za patnju vlastite grupe, dok se zlodjelo te grupe najčešće negira, relativizira ili prešutkuje. I odabrane traume prelaze na generacije.

Nedavna istraživanja sprovedena u drugim poslijeratnim sredinama potvrdila su dalekosežne posljedice masovnog nasilja,ne samo na pojedince koji su nasilje doživjeli iz prve ruke već i na njihove potomke koji se svakodnevno suočavaju sa savremenim naslijeđima prošlih zločina u svojim porodicama i zajednicama. BiH se po tome ne razlikuje.

U BiH se relativni nedostatak međuetničkih susreta i međuetničke komunikacije o ratu presijeca kako bi se stvorila “zavjera šutnje” u kojoj su odrastale poslijeratne generacije.

Ta međuetnička zavjera šutnje može (ponovo) proizvesti strah od “nepoznatog” i podstaći ksenofobične percepcije o “Drugom” među poslijeratnim generacijama.

Suočavanja

Ne podliježu, međutim, svi Bosanci i Hercegovci rođeni tokom ili nakon rata etnonacionalističkim narativima. Neki prepoznaju prijetnju, dijelom zahvaljujući i načinu na koji su odgajani.

Nermin, 61-godišnji Bošnjak, ratni veteran, koji je govorio pod uslovom da se njegovo pravo ime ne objavi, sjeća se da su ga regrutovali u vojsku i kako su njegova supruga i njihovo prvo dijete morali da se bore kako bi osigurali dovoljno hrane i vode. Nermin je nakon rata ostao bez posla, a porodica osuđena na siromaštvo.

Godine 1997. Nermin je pronašao posao u obezbjeđenju i rodilo se drugo dijete, kćerka. Kćerka Elma [također nije njeno pravo ime] odrasla je na isti način na koji je Nermin kazao da je i on odgajan.

“Naš odgoj bio je ‘bratstvo i jedinstvo’”, rekao je podsjećajući na vodeći princip etnički miješane Jugoslavije podJosipom Brozom Titom.

“Nije me bilo briga ko ste, kako se zovete.”

Elmini roditelji su u svojoj djeci razvijali snažan osjećaj nezavisnosti. Kada Nermin i njegova kćerka razgovaraju o ratu, to nije o etničkoj pripadnosti, polarizaciji ili neprijateljima, već o specifičnim događajima i uticaju koji je isti imao na samu porodicu.

Nermin se izjašnjava kao Bošnjak i musliman, ali njegova djeca imaju slobodu izbora, kazao je. Elma je rekla da se ne osjeća ni Bošnjakinjom ni muslimankom; poput svojih roditelja, ona ima izmiješane prijatelje iz sve tri glavne etničke i vjerske grupacije u BiH.

“Moja interakcija s raznim narativima, uključujući krajnju desnicu, dala mi je uvid u živopisna, ali i destruktivna gledišta na ratnu prošlost i etnonacionalizam moje slomljene generacije”, kazala je Elma.

“Ne želim da budem isključiva kada su u pitanju etničke grupe”, rekla je, “ali će se etničke grupe morati suočiti [sa svojim ratnim naslijeđima i etnonacionalizmom]. Ako to ne budu uradile, nema pomirenja.”

Njene riječi odražavale su Delićeve riječi. “Ako neko prepoznaje moju žrtvu, ako neko ima saosjećanje prema tim ljudima koji su [ubijeni] s moje strane, to je humani [čin]. Ništa nije crno-bijelo. Znam da su i drugi imali žrtava.”

“Ako smo mi spremni da razgovaramo s našim neprijateljima, zašto mladi to isto ne mogu?”

Mirza Buljubašić je asistent na odseku za Kriminologiju, Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerziteta u Sarajevu. Radio je kao istraživački konsultant, istraživač i analitičar za razne organizacije koje se bave temama tranzicijske pravde, radikalizacije i osnaživanja žena. 

Barbora Holá radi na poziciji Starije istraživačice na NSCR-u i vanredne profesorice na odseku za krivično pravo i kriminologiju, VU Univerziteta u Amsterdamu. Barbora je ujedno i pomoćnik direktora u Centru za međunarodno krivično pravosuđe, centar znanja posvećen interdisciplinarnim studijama o masovnim zločinima i međunarodnom krivičnom pravosuđu. 

Članak je nastao u okviru projekta Resonant Voices Initiative koji finansira fond za unutrašnju bezbednost Evropske unije. Sadržaj ove priče potpuna je odgovornost BIRN-a. Evropska komisija nema odgovornost za bilo kakvu upotrebu informacija iznetih u tekstu.

Mirza Buljubašić


This post is also available in: English (English)