Dolazi, nastavlja on, čovjek koji im se predstavio kao šef policijske stanice. S njim je bio oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA). Ne može mu se sjetiti imena. Upozoreni su da će biti ubijeni ako pokušaju bježati. Njih više od 50 zatvoreno je u skladištu bez dovoljno hrane i vode i u lošim higijenskim uslovima. Povremeno su izvođeni na obavljanje fizičkih radova.

“To je trajalo do 7. maja 1992. Do mene je ležao Miro Ćorković. Pored mene su bili i Izet Kahrimanović iz okoline Doboja, te Husein Hrnić iz Kozarca kod Prijedora. Oko ponoći smo čuli neku dreku i buku.

Bili su to vojnici iz Srbije. Stražar im nije otvorio vrata. Naredili su nam da se maknemo i pucali su u vrata tog skladišta. Pucali su u bravu. Vrata su bila teška”, prisjeća se, dodajući da su uspjeli razvaliti vrata i da su vidjeli četiri-pet ljudi u maskirnim uniformama, koji su govorili srbijanskim naglaskom.

Jedan od njih je, prema riječima Hasančevića, rekao da se zove Slobodan Miljković Lugar iz Kragujevca, spomenut u optužnici Tribunala protiv Jovice Stanišića, bivšeg šefa Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije i Franka Simatovića, bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a, kao vođa jedinica DB-a. Govori da im kaže da je došao da osveti pripadnika jedinice koji je poginuo na ratištu.

“Izvodili su zatvorenike i počeli su ponovo da pucaju. Došao je na mene red da priđem Lugaru. Vidio sam ubijene ljude. Lugar me udario pesnicom u nos. Drugi vojnik me udario pumparicom u potiljak. Razbio mi je glavu. Tekla je krv. Ne znam zašto me nisu ubili. Čuo sam da su poslije mene prozvali Franju Mandića. On je bio u grupi radnika iz naselja Lončari kod Tešnja. Bio je to stariji čovjek. ‘Lugar’ ga je pitao da on nije Franjo Tuđman. Gledao sam kako ubija tog Franju iz pumparice. Nastali su jezivi krici i jauci. Ljudi su klečali pred njima i molili da ih ne ubiju”, prisjeća se Hasančević.

Njemu i drugim zatvorenicima je Slobodan Miljković, kako tvrdi, naredio da tijela ubijenih poredaju u sredini skladišta.

“Lugar i vojnici su tad otišli. U skladište su onda došli pripadnici policije iz Šamca. Oni su imali maske na licima. Stražar je prozvao mene i još trojicu da tijela utovarimo u kamion. Naređeno nam je da ostanemo u kamionu. Krenuli smo u nepoznatom pravcu. Iza nas su išli radna mašina – bager i policijsko vozilo”, opisuje, govoreći da su dovezeni na njemu nepoznatu lokaciju, za što će kasnije utvrditi da je riječ o skretanju s puta prema Miloševcu i Garavecu.

U blizini se, prema njemu, čula rijeka. Tu je bila, kaže, i jama iz koje se vadio šljunak.

“Maskirani stražari su bili oko nas. Naređeno nam je da tijela ubacimo u jamu. Izbrojao sam da smo 16 ubijenih ljudi bacili u jamu. Kad smo s tim završili rečeno nam je da se izmaknemo i u tom momentu sam pomislio da ćemo i mi biti likvidirani. Rečeno nam je da uđemo u kamion. Bager je zagrtao te ljude. Vratili smo se u skladište. Bili smo krvavi”, sjeća se.

Prema dokumentaciji Haškog tribunala Slobodan Miljković je bio pripadnik paravojnih formacija iz Srbije i ubijen je 1998. godine. Hasančević ga je sreo i poslije ubistava u skladištu poljoprivredne zadruge u Crkvini kod Bosankog Šamca.

“Osmog maja ujutro došao je komandir policije u Crkvini, Ranko Popović. On je imao spisak i prozivao je zatvorenike. Mislim da je saosjećao sa nama zbog ubistava nevinih ljudi. U skladištu su ležala dvojica teško pretučenih ljudi prethodne večeri. Oni su preminuli od tih povreda”, govori, kao i da tog jutra ponovo dolazi Lugar koji je odveo zatvorenika Nusreta Kapetanovića zvanog Šaraf iz Bosanskog Šamca, za kojeg Hasančević kasnije saznaje da je ubijen.

Lizao krv s poda

Poslije nekoliko dana vojnim kamionom zatočenici su iz zadruge ponovo prebačeni u zgradu TO-a u Šamcu, gdje je Hasančević, kako kaže, ponovo sreo Miljkovića.

“U zgradi TO-a zatekli smo više zatvorenih ljudi. Negdje iza 10. maja došao je ponovo Lugar”, kaže Hasančević koji je prepoznao još dvije osobe.

“Naredili su mi da izađem iz prostorije. Njih četvorica su me udarali nemilice. Najviše udaraca sam dobio u predjelu bubrega i grudnog koša. Razbijen mi je opet nos. Naredili su mi da ližem svoju krv s poda”, opisuje i dodaje kako su poslije i pretučeni drugi.

Naređeno im je tada, priča, da se međusobno udaraju letvama i palijama.

“Tukli su nas i oni letvama, pošto smo se mlako udarali. Bio sam gotovo nepokretan nekoliko dana”, ističe Hasančević.

Sredinom maja, oko tada 200 zatvorenika u objektima TO-a u Bosanskom Šamcu posjetili su predstavnici Međunarodnog crvenog krsta. Uspio je poslati pismo majci, ali ne i biti razmijenjen.

“Nastupilo je ljeto i vrućine. Mi smo bili u tim malim prostorijama. Ljudi su izvođeni noći. Premlaćivali su ih i policajci iz Šamca. Stražari su me pretukli jedne večeri”, nastavlja, govoreći da su kasnije dozvoljene šetnje po dvorištu, a u novembru je odveden na kopanje rovova, tranšeja i zemunica gdje je viđao vojnike iz Srbije.

Hasančević je sa dijelom zatvorenika prebačen u Pelagićevo, dok je dio njih prebačen u logor “Batković” kod Bijeljine.

“U Pelagićevu smo boravili u veterinarskoj stanici. Odatle smo odvođeni na radove. Zimi smo sjekli šumu. Radili smo najteže poslove. U Pelagićevu su nam ljudi koji su radili u tim objektima krišom davali hranu. U vremenu zla bilo je i dobrih ljudi. Tu smo pretučeni također nekoliko puta. Jednom su nas tukli vojni policajci”, govori.

Opisuje da je u maju ponovo poslao pismo majci putem Crvenog krsta, te je krajem juna 1993. godine prebačen u logor “Batković”.

“Tad sam opet vidio nešto što sam ranije gledao samo u filmovima. Prvi put sam gledao pravi koncetracioni logor sa bodljikavom žicom. To je isto bilo neko poljoprivredno dobro u poljima. U stražarskim kućicama su bili naoružani policajci. Odvedeni smo u jednu halu gdje sam ponovo sreo ljude iz Bosanskog Šamca sa kojim sam ranije bio zatvoren”, prisjeća se u ispovijedi za BIRN BiH Hasančević, dodajući da je u Batkoviću proveo mjesec dana, da je odvođen na radove, da je hrana bila “slaba”, ali da nisu maltretirani.

Razmjena je obavljena u julu 1993. u mjestu Šibošnica kod Tuzle, nakon čega u Doboju Hasančević sreće majku, brata i prijatelje. Haškim, ali i domaćim istražiocima je ispričao kako je završio u zatočeništvu, a za BIRN BiH također priča naglašavajući da je cilj njegovih izjava da se zločini ne ponove, a izvršioci kazne.

“Mi žrtve torture moramo svojim svjedočenjima opominjati mlade generacije da se takva zla koja smo doživjeli nikada i nikome više ne ponove na ovim prostorima. Moramo graditi suživot u miru na temeljima istine i pravde”, kaže Hasančević i priča za BIRN BiH kako je sve počelo.

Put od Splita do tortura

Izvor: BIRN BiH

Krajem aprila 1992. Aljo Hasančević je zarobljen dok se vraćao kući sa brodogradilišta iz Splita (Hrvatska) gdje je u to vrijeme bio zaposlen. Iako su granični prelazi tada već zatvoreni, zajedno sa pedesetak ljudi iz raznih mjesta u Bosni i Hercegovini sjeda na autobus Zagreb – Gunja.

Nakon prelaska granice na raskrsnici za Lončare, Šamac, Orašje i Gradačac autobus su, kako priča Hasančević, zaustavili naoružani ljudi, od kojih su neki bili u uniformama bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), koji su pretresli i ispitivali putnike.

“Kad smo počeli pakovati svoje stvari i trebali krenuti dalje na punktu se zaustavio vojni kamion sa ceradom iz kojeg su izletili naoružani vojnici, kakve sam ranije gledao u filmovima. Bili su pod punom ratnom spremom, u maskirnim uniformama i namazani bojama. Na glavama su imali crne kape i crvene beretke”, prisjeća se dana koji je označio početak zatočeništva, dodajući da je prema ekavici zaključio da su Srbijanci, a kasnije će saznati da su to bili pripadnici “Crvenih beretki” iz Srbije, koji su u to vrijeme bili locirani na području Bosanskog Šamca.

Hasančević govori da su tada putnici opljačkani i premlaćeni, te razdvojeni po nacionalnosti.

“Prišao mi je krupan vojnik sa crvenom beretkom na glavi. Dobio sam udarac u nos. Drugi je bio u vrat. To mi je bio možda najteži udarac u životu, kad ostaneš jednostavno bez daha. Ispitivali su me da li sam bio u Hrvatskoj na vojnoj obuci i naredili da izvadim novac. Imao sam nešto malo novca”, opisuje on, dodajući da je kasnije zajedno s ostalima koji su izdvojeni autobusom u čijoj je pratnji bilo nekoliko vojnika stigao u Pelagićevo, kako je saznao pred komandu Druge posavske brigade Vojske Republike Srpske.

“Tu nam je naređeno da izađemo napolje”, kaže, kao i da je nakon toga naređeno da autobus nastavi za Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) Bosanski Šamac.

Po dolasku pred SUP ih dočekuje načelnik policije Stevan Todorović zvani Stiv, kasnije osuđen u Haškom tribunalu na deset godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu, među kojima su ubistva, premlaćivanja, primoravanje zarobljenika na seksualne odnose i međusobno udaranje. Umro je na prijevremenoj slobodi, a Hasančević pamti da ih je po dolasku ispitivao.

“Tada je izgovorio rečenicu koja me šokirala, zabrinula. Rekao nam je da ćemo biti potrebni da nas mijenjaju za Srbe. Tad sam shvatio da smo zarobljeni. Autobus dobojskog ‘Bosnaprevoza’ je zadržan. Vozača i konduktera je odvela policija na neku liniju prema Doboju”, priča, pojašnjavajući da je s ostalima tada prebačen u zgradu Teritorijalne odbrane koja se nalazila preko puta sjedišta policije u Bosanskom Šamcu.

Sjeća se da je prostorija bila dimenzija otprilike pet sa pet metara. Bilo je između 30 i 40 ljudi. Navečer, iako iscrpljen, nije pojeo ponuđeni obrok. Vjerovao je kaže da je u pitanju kratkotrajna situacija, koja se nastavila kroz nekoliko dana prebacivanjem u poljoprivrednu zadrugu u obližnjem selu Crkvina gdje je ostao gotovo nepokretan zbog posljedica premlaćivanja.