Članak

Bez pravde za žrtve ratnih granatiranja Tuzle

23. Oktobra 2019.10:26
Alen Šimić imao je četiri godine kada ga je granata koja je pala u stan njegove porodice u tuzlanskom naselju Stupine u maju 1993. teško ranila i ubila njegove roditelje Ivu i Aidu.

This post is also available in: English (English)

Više od 24 godine nakon ovog događaja, domaći tužitelji nisu pronašli niti su sudovi osudili osobe odgovorne za ovo granatiranje.

Danas tridesetogodišnjak, Šimić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da više ne vjeruje u pravdu i da se prestao nadati da će osoba odgovorna za ubistvo njegovih roditelja stati pred lice pravde.

“Ja ne bih govorio o svojim osjećanjima. Sve je to odavno već izgubilo smisao i svaka priča je priča uprazno. Ništa se tu neće promijeniti, niti će nekad neko odgovarati”, kaže Šimić.

Nedugo nakon što je granata pala u stan Šimića, njihov komšija Anto Marić je došao i zatekao Aidu i Ivu kako leže mrtvi. Uplakanog Alena je odvezao u bolnicu.

“To su bili jezivi trenuci. Njihov stan je bio pun dima. Uzeo sam običnu deku i njome gasio vatru. Vidio sam Alena kako plače… Uspjeli smo spasiti Alena”, kaže Marić.

Za ovo niti brojna druga granatiranja Tuzle – u kojima je ubijeno više od stotinu civila – do danas niko nije kažnjen pred domaćim sudovima. Odgovornost je utvrđena samo za jedan incident, odnosno granatiranje tuzlanske Kapije 1995. godine u kojem je ubijeno još 70 osoba. Za ovaj zločin je osuđen Novak Đukić, koji se danas nalazi na slobodi u Beogradu.

Pred sudovima u Haagu i BiH za granatiranje su, osim Đukića, pravosnažno osuđeni jedino komandanti u Vojsci Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić, Stanislav Galić i Dragomir Milošević. Sva trojica su proglašeni krivima za granatiranje Sarajeva.

BIRN BiH je već pisao o tome kako nijedan od neposrednih komandanata brigada ili bataljona nije odgovarao za incidente granatiranja u Sarajevu i Konjicu. Trenutno je jedino u toku proces koji se vodi protiv Ramiza Drekovića, bivšeg komandanta Četvrtog korpusa Armije BiH, zbog incidenta granatiranja i ubistva jedne osobe u Kalinoviku.

Tuzla. Izvor: Fondacija Istina, pravda, pomirenje

Istrage bez kraja
Iako nema jedinstvene baze podataka o svim civilnim žrtvama ubijenim u Tuzli u periodu od 1992. do 1995. godine, prema podacima kojima raspolaže Fondacija “Istina, pravda, pomirenje”, u ovom gradu je, uključujući i žrtve masakra na Kapiji, ubijeno više od 200 civila.

Iz ove fondacije za BIRN BiH kažu da su Tužilaštvu BiH u više navrata skretali pažnju na neprocesuiranje odgovornih za ove zločine.

“Mi smo još 2007. podnijeli krivičnu prijavu protiv osam oficira za artiljerijsko djelovanje po Tuzli tokom rata, koje je za cilj imalo brojne žrtve. Nikada niko iz Tužilaštva BiH po tom pitanju ništa nije uradio. Podnijeli smo prijavu protiv osam oficira bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), a dobili smo samo obavještenja, i to nedavno, da se obustavlja istraga protiv Veljka Kadijevića, Milutina Kukanjca i Novice Simića, zbog njihove smrti. To je sva aktivnost Državnog tužilaštva”, kaže Sinan Alić, predsjednik Fondacije.

On objašnjava da su neki od oficira kao svjedoci u drugim procesima javno priznali odgovornost za granatiranje Tuzle, ali da to nije bilo dovoljno za pokretanje istrage.

“To se desilo u Beogradu tokom sudskog procesa protiv Ilije Jurišića, kojem je suđeno za napad na ‘Tuzlansku kolonu’ 15. maja 1993. godine. Mile Dubajić, bivši oficir JNA i komandant kasarne ‘Husinska buna’ u Tuzli, na pitanje sudije da li je on naredio granatiranje Tuzle, odgovorio je da jeste. Ni to nije bilo dovoljno da se neko sjeti pa otvori istragu protiv njega u BiH”, kaže Alić.

Da istraga protiv tada rukovodećih oficira JNA nema, za BIRN BiH potvrdio je i sam Dubajić.

Dubajić, koji trenutno živi u srbijanskom gradu Inđiji, vojni je penzioner i jedan je od osam oficira čija imena stoje u krivičnoj prijavi Fondacije. On ne poriče granatiranje Tuzle, ali tvrdi da se radilo o opravdanim vojnim ciljevima.

“Ne osjećam nikakvu odgovornost za to. Ni komandnu, ni ljudsku, jer svako moje artiljerijsko djelovanje po Tuzli bio je opravdani vojni cilj. Sve je rađeno po pravilima vojne službe, a ja i danas čuvam koordinate gađanja tih vojnih ciljeva. Nikada nisam gađao bolnice, škole i ostale objekte u kojima su smješteni civili”, kaže Dubajić za BIRN BiH.

Jedina veza sa sudom, kako kaže, bila mu je na suđenju Iliji Jurišiću u Beogradu.

“Tada su me pozvali kao svjedoka i odazvao sam se. Za ostale stvari, niti su me zvali iz Srbije, niti iz BiH, povodom bilo kakvih istraga”, dodaje Dubajić.

Iz Tužilaštva BiH za BIRN BiH kažu da su nakon okončanja predmeta za tuzlansku Kapiju, u kojem je Novak Đukić osuđen za ratni zločin, u toku i drugi predmeti.

“Osim tog predmeta, u radu su i drugi predmeti koji se odnose na stradanje civila tokom granatiranja Tuzle”, kaže za BIRN BiH Boris Grubešić, portparol Državnog tužilaštva. On nije rekao protiv koga se ovi predmeti vode.

Novak Đukić je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba.

U februaru 2014. Đukić je pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH mu je u junu 2014. smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

Potjernica za Đukićem raspisana je u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.

Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja zatvorske kazne.

Sinan Alić. Izvor: BIRN BiH

Umjesto presuda, postavljanje pločica
Fondacija “Istina, pravda, pomirenje” ove godine je počela prikupljati podatke o tačnom broju civila poginulih u Tuzli tokom rata.

U isto vrijeme počeli su s postavljanjem memorijalnih pločica na mjestima ubistava civila za koje su do sada prikupljeni podaci.

Memorijalne pločice se postavljaju kao dio projekta “Niko ne smije biti zaboravljen”.

“Do sada imamo 112 evidentiranih žrtava, s tim da broj još nije konačan. Područje Gornje Tuzle i još nekih gradskih lokacija gdje su ubijene žrtve, nisu obrađeni. Projekt podrazumijeva da se precizno evidentiraju sve civilne žrtve rata u Tuzli koje su smrtno stradale prilikom granatiranja. Ovdje mislimo na sve građane koji su smrtno stradali izvan Kapije, jer je zločin na ovom mjestu već evidentiran i obilježen na tri načina”, kaže Sinan Alić.

Pločice će sadržavati ime i prezime žrtve, datum stradanja i naziv vojske čiji su pripadnici ispalili granatu.

Slavko Peričević, član Upravnog odbora tuzlanske Fondacije, smatra da je projekt memorijalnih pločica izuzetno značajan.

“Na pločicama navodimo samo ono što je dokazano sudskom praksom, odnosno što su presude domaćih i međunarodnih sudova rekle, a to je da je taj čin sprovela Vojska Republike Srpske i njihove jedinice granatirajući Tuzlu, koja je bila zaštićena zona”, kaže Peričević, govoreći o presudama Suda BiH i Haškog tribunala.

Admir Muslimović


This post is also available in: English (English)