Taranjac i ostali: Psovke i jauci sa stadiona

Đorđo Knežević je izjavio da je čuo da je više od 100 ljudi zarobljeno u selu Miska Glava i da su dovedeni na stadion. Te noći kad je prolazio, kako je naveo, zaključio je da neko tuče te ljude. Svjedok je rekao da je vidio komandanta Ljubijskog bataljona Radeta Bilbiju i pitao ga šta se dešava, a da mu je on kazao da produži i da ga nije briga.

Knežević, koji je bio komandir čete u Ljubijskom bataljonu, kazao je da mu je Bilbija rekao da će doći autobus i da će ljudi sa stadiona biti prebačeni u sabirni centar.

On je rekao da je otišao, a da je poslije čuo da su ljudi sa stadiona pobijeni na lokalitetu Redak. Svjedok je čuo priče da je neko od Bošnjaka otimao pušku i ranio jednog srpskog borca, kao i da je jedno lice preživjelo strijeljanje.

Za učešće u nezakonitom zarobljavanju, zatvaranju, mučenju i ubistvu 120 muškaraca krajem jula 1992. godine koji su bili zatvoreni u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji, optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Marinko Praštalo, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.

Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS), Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.

Svjedok Knežević ispitivan je i o formiranju Ljubijske čete. Kazao je da je krenuo u Prijedor nakon poziva na mobilizaciju, ali da nije mogao proći jer je 23. maja 1992. sa bošnjačkog punkta u Hambarinama napadnuto vojno vozilo.

On je kazao da mu je Slobodan Taranjac, koji je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, kazao da čeka, da će se formirati neka jedinica u Ljubiji.

Svjedok je kazao da lica sa punkta nisu dozvolila izvlačenje poginulih i ranjenih vojnika i da su došli tenkovi, nakon čega se bošnjačko stanovništvo povuklo u šume. Kazao je da su mještane Hambarina pozvali da dođu u Ljubiju.

Knežević je rekao da je bio na punktu kod kog su prolazili i da ih niko nije pretresao. Naveo je da su 15-ak dana bili smješteni u sportskom objektu “Partizan” i školama, te da su “odlazili kako je ko htio”.

Kazao je da je po naredbi Taranjca dovozio hljeb za te ljude i da su im obezbjeđivali hranu.

Prema njegovim riječima, bošnjačko i hrvatsko stanovništvo se inače u periodu od maja do avgusta 1992. slobodno kretalo. Njihov masovni odlazak, kako je rekao, bio je tek 1995. godine.

Na pitanja Odbrane svjedok je odgovorio da je, kao komandir čete, dobijao naredbe od komandanta bataljona, a da je komandir voda Vojne policije, smještene na stadionu, dobijao naredbe od komandira čete Vojne policije.

Svjedok Mladen Babić je kazao da je bio u Vojnoj policiji u Ljubiji. Naveo je da je komandir bio Milenko Komosar, a zamjenik mu je, kako mu se “čini”, bio Ranko Došenović.

On je rekao da je krajem juna upućen na ratište u Gradačac, a kada se vratio u Ljubiju, na stadionu je primijetio dosta vozila, što ga je iznenadilo.

Suđenje se nastavlja 15. jula.