Obilježavanja mjesta stradanja kao pouka budućim generacijama

“Važno je da se zna šta se događalo na tim lokacijama, da nas opominje da se takve stvari ne bi u budućnosti ponavljale, jer kultura sjećanja je mehanizam koji omogućuje izgradnju mira”, kaže u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Dalmir Mišković.

On je jedan od aktivista koji od 2015. godine posjećuju neobilježena mjesta stradanja u BiH.

Tokom proteklog rata desetine hiljada osoba našlo se u zatočeništvu u domovima kulture, školama, policijskim stanicama, hotelima i drugim objektima, gdje su mnogi bili zlostavljani, a nerijetko i gubili svoje živote. Neki od ovih objekata su nakon rata obnovljeni i vraćeni u prvobitne funkcije, ali, kako aktivisti naglašavaju, njihovo obilježavanje kao mjesta stradanja je izostalo.

Neformalna grupa mirovnih aktivista uz podršku Centra za nenasilnu akciju do danas je obilježila 67 mjesta stradanja širom zemlje.

Važnost ovih akcija je, prema aktivistima, podsjetnik novim generacijama na ono što se na tim lokacijama događalo, kao i poruka da se nikad više ne ponove dešavanja iz prošlog rata.

Mišković pojašnjava kako svakoj akciji prethodi jedan period pripreme, te da su aktivisti svakodnevno u potrazi za novim lokacijama. Ističe ipak da ne rade neutemeljeno, nego da se vode presudama, potvrđenim optužnicama i komunikacijom sa udruženjima žrtava kako bi došli do podataka o lokacijama.

On navodi kako je cijela BiH puna mjesta stradanja i da se radi, između ostalog, o mjestima zatočenja ili masovnih ubistava. Kako pojašnjava, redovno se te lokacije vraćaju u neku svoju prvobitnu namjenu bez da se zna šta se tu događalo.

“Važno je isto i iz razloga da se čuje o tome šta se tu događalo, jer je patnja i sudbina žrtava na tim lokacijama često predmet negiranja, posebno u zajednicama koje su sada većinske, gdje je većinski narod bio taj koji je to učinio ili u čije ime je to učinjeno”, kaže Mišković.

Ovog novembra aktivisti su obilježili devet mjesta stradanja na području Viteza, Bosanskog Petrovca, Kotor-Varoši i na Manjači.

Jedan od domaćina ove osme akcije bio je i aktivista Hamdija Karić, koji je BIRN-u BiH govorio o važnosti obilježavanja mjesta stradanja.

“Veoma je bitno da se obilježi zbog suživota, zbog nastavka života, zbog oprosta, zbog istine. Nema suživota i nema oprosta bez istine. Istina se mora znati. (…) Nama je u Bosni živjeti samo skupa. Da bismo živjeli skupa, moramo znati istinu, a istina se može znati samo ako se obiđu sva stratišta u BiH. (…) Treba obilježiti jedan čovjek ako je stradao, a ne samo stotine ili hiljade. I jedan je čovjek žrtva”, kaže Karić.

On naglašava da, bez obzira na kojoj strani su počinjeni zločini, ako ljudi znaju istinu – odnosno ako znaju koliko osoba je uzalud dalo svoje živote – neće u budućnosti posegnuti za oružjem.

“Svima nama je veoma bitno da se obilježe takva mjesta, upravo radi generacija koje se rađaju, koje žive i sada, da nauče neku pouku kako se nikada za nikada ne bi dogodilo zlo koje se dogodilo od 1992. do 1995. godine”, kaže Munevera Avdić, predsjednica Organizacije porodica šehida, poginulih boraca i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor-Varoš.

Dolazak aktivista na neku lokaciju i obilježavanje mjesta stradanja nije uvijek jednostavan, niti prođe nezapaženo.

“Bilo je raznih situacija, ali, bit ću iskren, nismo dobili batina dosad nikako iako je bilo tih nekih prozivanja, čudnih pogleda. Čak smo imali jedno privođenje od strane policije – ono, dogodi se, ali odlučni smo u onom što radimo i mislim da radimo ispravnu stvar, tako da se ne bojimo stresnih situacija”, ističe Mišković.

Karić kaže da aktivisti prilikom obilježavanja nisu imali problema, ali da su odmah nakon obilježavanja Doma kulture u Vitezu kao mjesta stradanja, plakati bili odlijepljeni. Naglašava da to aktivistima ne smeta jer su oni obilježili to mjesto, snimili i “to će otići u svijet, da se vidi”.

“Bolji će dani doći tek onda kad shvatimo da procesi suočavanja s prošlošću nisu nikakva opasnost naših zajednica, nego način na koji ćemo promijeniti odnos prema prošlosti i naučiti sebe i buduće generacije da su se zlodjela dogodila i da se više nikada ne smiju ponoviti”, poručuju aktivisti.

U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji strategija o tranzicijskoj pravdi kroz koju bi bilo regulisano pitanje memorijala. Dok su neki spomenici regulisani, mnoge su nezavisno finansirala udruženja porodica žrtava, udruženja veterana, porodice i privatni donatori.