Vukašin Drašković, koji je svjedočio uz prisustvo pravnog savjetnika, ispričao je da tokom rata nije bio vojno angažovan i da se brinuo o nepokretnom ocu, te da je čuo da su neki ljudi dovedeni u fiskulturnu salu škole u Roćeviću.
“Čuo sam nakon nekog vremena da se Srećko protivio tome što su ti ljudi tu dovedeni i zatvoreni. Bunio se. Čitavo selo je bilo na njegovoj strani zato što se bunio zbog toga”, kazao je svjedok.
Dodao je i kako je nakon određenog vremena čuo da su ljudi iz škole odvedeni negdje, ali da ne zna šta je bilo s njima, da li su razmijenjeni ili ubijeni.
Drugi svjedok Branislav Jović se prisjetio kako ga je u Roćeviću pozvao predsjednik Mjesne zajednice Milan Nikolić i pitao ga da ide s njim prema školi jer je čuo da su tamo ljudi.
“Ništa nije konkretno rekao osim da su tamo neki ljudi, a nisam ni zapitkivao. Pozvao me jer sam se slučajno zatekao na cesti pored kuće kada je naišao. Prošli smo pored igrališta, ostavio me iza školske sale i rekao da ostanem tu”, izjavio je svjedok i dodao kako je nakon čekanja svojevoljno otišao kući.
Ispričao je da, s pozicije na kojoj se nalazio, fizički nije mogao da vidi ima li ikoga u sali, ali da je vidio “svijet” pored ograde kada je išao prema školi i da nikog od njih nije poznavao, kao i da je prošao pored borbenog vozila, gdje je primijetio par vojnika.
Odgovarajući na unakrsna pitanja Tužilaštva, svjedok je naveo kako mu je Nikolić po dolasku pred školu kazao da ostane tu i sačeka ga jer ide da vidi šta je u pitanju, kao i da nije čuo nikakvu pucnjavu, niti vidio leševe, a nije, dodao je, ni s kim komunicirao jer je bio sam.
Optužnica tereti Aćimovića da je, kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), u julu 1995. postupio po naredbi komande ove brigade i Glavnog štaba VRS-a da se Srebreničani iz škole u Roćeviću, s povezima na očima i zavezanih ruku, odvedu na lokaciju koju je sam izabrao – šljunkaru na obali rijeke Drine u Kozluku, gdje su ubijeni.
Nastavak suđenja je 17. oktobra.
