Prijedor: Godišnjica zloglasnog logora “Omarska”

“Obilježava se zatvaranje logora nakon kojeg je stao stodnevni pokolj u Prijedoru, u kojem je u prosjeku ubijeno preko 30 nesrba, u najvećoj mjeri Bošnjaka”, kazao je Sudbin Musić, aktivista i borac za ljudska prava iz Prijedora.

Ovogodišnja komemoracija je bila nešto drugačija u odnosu na prethodne, uz promociju knjige Mirsada Čauševića. Riječ je o autobiografskom djelu jednog od preživjelih logoraša “Omarske”, koji danas živi daleko od BiH, u Chicagu, a koji se osvrnuo na svoj boravak i na sve ono što je preživio u ovom logoru”, rekao je Musić.

Mirsad Čaušević, koji je bio očevidac mnogih ubistava komšija i prijatelja u logoru “Omarska”, za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je kazao da je u logorima “Omarska” i “Manjača” bio zatočen više od pet i po mjeseci.

“Dnevno su ubijali u logoru ‘Omarska’ prosječno deset ljudi, koji su tokom dana ležali na suncu na gomili. Onda su navečer dolazili s traktorima i odvozili ih u nepoznatom pravcu, što će se kasnije ispostaviti da je grobnica ‘Tomašica’. I pored nje postoje razne masovne grobnice na području Općine Prijedor”, rekao je Čaušević.

Dodaje da su u početku ubijali malo imućnije ljude.

“U logoru ‘Omarska’ ubijen je i načelnik Muhamed Čehajić, ubijeni su i mnogi profesori, doktori kao što je bio doktor Eso Sadiković. Uglavnom teško je to opisati da se taj zločin desio stvarno u tako kratkom periodu”, kazao je Čaušević.

Naglasio je da knjiga koju je napisao predstavlja dug i obavezu prema svim logorašima čiji je glas zauvijek ugašen.

“Ja sam uspio da preživim, a izgubio sam dva brata u ratu. Jedan se još uvijek vodi među nestalim. Pisao sam ovu knjigu i da moja djeca znaju šta je njihov otac prošao u životu i da znaju cijeniti život bolje. Pisao sam da budem inspiracija ljudima koji su doživjeli neku torturu u životu, da ih motivišem da i oni možda napišu svoju priču. Pisao sam ponajviše da ovaj bol koji nosim na neki način izađe, da olakšam sebi”, kaže Čaušević.

Musić ističe da je unutar same Bijele kuće postavljena jedna instalacija umjetnice iz Prijedora Anite Zečić, koja asocira na ono što se ovdje dogodilo.

U izvještaju prijedorske policije u koncentracionom logoru “Omarska”, popisano je 3.334 logoraša.

“Danima prije toga je Radovan Karadžić, nakon što je obećao novinarima ulazak u logor, naložio vlastima da pripreme taj teren da izgleda što ‘bolje’ u odnosu na ono na šta je ustvari ličio. Međutim, same slike i snimci su bili dovoljni. Upravo nakon publiciranja slika i snimaka iz prijedorskih logora smrti inicirano je formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Prva procesuirana osoba pred MKSJ-om je Duško Tadić”, kaže Musić.

Duško Tadić u Haagu osuđen je na 20 godina zatvora za zločine u Prijedoru.

Pred Haškim tribunalom i Sudom BiH više osoba proglašeno je krivim za zločine počinjene u prijedorskim logorima, među kojima je i “Omarska”. Zločini u Prijedoru koji su, prema haškim tužiocima, dosegli nivo genocida stavljaju se na teret i Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

On ističe da u Prijedoru i dalje traje permanentna diskriminacija.

“Prostori i mjesta zločina nisu ni na kakav način obilježeni. Mi možemo reći da smo što se tiče povratka učinili maksimum, međutim na polju ljudskih prava ja se osjećam poraženo. Od 11 pravomoćno osuđenih lica pred Haškim sudom njih devet je već odavno na slobodi. Za područje ‘Omarske’ je većina njih bila osuđena“, kaže Musić.

Naglašava da je “Omarska” stavljena na teret tadašnjem srpskom vrhu u BiH, Biljani Plavšić i Radovanu Karadžiću i ostalima.

Početkom augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore.