Neđo Praštalo, nekadašnji član Kriznog štaba u Miskoj Glavi (općina Prijedor), ispričao je o saznanjima o Bošnjacima koji su bili u Domu u Miskoj Glavi, pojasnivši da je čuo da su bili naoružani i razoružani. Kazao je da je i vidio jednu mrtvu osobu.
“Čuo sam što je masa ljudi pričala, a to je da su jedni odvedeni u Paniće, a jedni u Ljubiju. Čuo sam da su ubijeni oni što su odvedeni prema zaseoku Panići”, rekao je Praštalo, dodavši da ima saznanja i da je jedna osoba ubijena ispred Doma jer je počela bježati.
Na upit da li je čuo da je Slobodan Taranjac imao veze sa sudbinom zarobljenih Bošnjaka, svjedok je odgovorio da to ne može reći.
Zbog razlike u iskazu predočena mu je ranija izjava iz istrage, u kojoj je tvrdio kako je čuo da je Taranjac s drugim osobama odlučivao šta da se uradi s tim zarobljenicima. Praštalo je pojasnio da ne može tvrditi kako je to ranije izjavio.
Za naređivanje ubistava na lokalitetu rudnika “Ljubija” kod Prijedora optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić i Ranko Došenović. Babić, Došenović i Marinko Praštalo su optuženi za sprovođenje civila na fudbalski stadion “Ljubija”, gdje su zlostavljani i mučeni, a neki ubijeni.
Tužilaštvo BiH tereti Taranjca, Glušca, Babića, Došenovića i Radeta Zekanovića da su naredili ili prešutno bili saglasni jer su uhapšeni civili, njih oko 110, bili zatvoreni u nehumanim uslovima u Domu “Miska Glava”, gdje su mučeni, udarani i podvrgnuti torturama.
S njima su optuženi i Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, kojima se na teret stavlja da su 27. jula iz Doma “Miska Glava” izveli 11 osoba i ubili ih na Hozića kamenu, te njihova tijela zakopali. Taranjac, Glušac, Babić i Došenović su optuženi da su prikrili taj zločin.
Taranjac je optužen kao predsjednik Kriznog štaba Ljubija i čelnik civilne vlasti, Glušac u svojstvu zamjenika komandanta Šestog ljubijskog bataljona 43. brigade VRS-a, Babić kao operativac, a Došenović kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, a ostali kao pripadnici “Miskoglavske čete” te vojne i civilne policije.
Svjedok Boro Praštalo, rođak optuženog Marinka Praštala, izjavio je kako je u maju 1992. raspoređen u autoservis u Ljubiji. Negirao je da su autobusi i “tamić” iz tog servisa korišteni za prevoz grupe uhapšenih Bošnjaka 1992. godine, naglasivši da “o tome ništa ne zna”.
Suđenje će se nastaviti 5. februara.
