Na teret mu se stavlja da je u autobusu prilikom transporta nogom udario u glavu Senada Kapetanovića.
Djela za koja je optužen Tužilaštvo BiH je dokazivalo saslušanjem oko 20 svjedoka i ulaganjem preko 50 materijalnih dokaza. Negirajući da je bivši pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor počinio ratni zločin, Odbrana je pokušala osporiti navode Tužilaštva iskazima četiri svjedoka, koji su govorili o ličnosti optuženog.
Suđenje Gavriloviću, optuženom zajedno sa Darkom Mrđom, Zoranom Babićem i Radenkom Marinovićem, počelo je u septembru 2016. godine. Postupak u odnosu na Gavrilovića je razdvojen zbog efikasnosti, jer je on optužen samo po jednoj tački, za nečovječno postupanje.
Gavrilović je uhapšen sedam mjeseci prije početka suđenja, ali se tokom postupka branio sa slobode.
Vojničkom čizmom u potiljak
Oštećeni Senad Kapetanović je kazao da je nakon 52 dana, koliko je bio zatočen u prijedorskom logoru Omarska, u ogromnoj koloni autobusa s drugim zatvorenicima prebačen na Manjaču. Na polasku iz Omarske, kako je rekao, vidio je pripadnike Interventnog voda – “Babića, koji je bio šef”, Darka Mrđu, Milana Gavrilovića te još nekoliko lica.
“U autobusu nas je bilo preko 80. Morali smo klečati, glava pognutih na sjedište. Bila je nesnosna vrućina, august, bili smo žedni… Gavrilović je hodao po nama u autobusu. (…) Gavrilović me udario vojničkom čizmom u desni potiljak, pa sam lijevom stranom udario u naslonjač. Oblila me krv…”, prisjetio se svjedok.
On je naveo da je Gavrilovića znao odranije kao policajca. Međutim, optuženi je negirao navode o poznanstvu sa svjedokom.
Po dolasku na Manjaču, kazao je Kapetanović, zatvorenici su cijelu noć ostali u autobusu, u kojem nije bilo zraka. Gavrilović i još jedan vojnik, kako je pojasnio svjedok, bili su s vozačem ispred autobusa.
O lošim uslovima tokom transporta zatvorenika iz Omarske u Manjaču govorili su i drugi svjedoci Tužilaštva BiH, ali je jedino Enes Kapetanović rekao da su njegov brat Senad i Husein Redžić optuživali Gavrilovića da ih je udario.
Svjedok Enes Kapetanović je izjavio da je vidio Gavrilovića i Boška Grabeža, napomenuvši da su bili pratnja autobusa. Naglasio je da ne zna ime Gavrilovića, pokazavši na njega u sudnici. Svjedočeći o premlaćivanju zatvorenika na Manjači te ubijanju, Kapetanović je kazao da Gavrilovića tu nije vidio.
Tužilaštvo je svjedoku predočilo izjavu iz 2010. godine u kojoj je naveo da su prilikom prozivke na Manjači bili prisutni Grabež i Gavrilović. Svjedok je izjavio da su to pričali drugi, ali da se on ne može sjetiti.
Na kraju sudskog postupka optuženi Gavrilović se obratio Sudu riječima da je mislio da će ga brat oštećenog Senada Kapetanovića teretiti, ali da nije.
“Kakvu god odluku donesete, ja sam sretan čovjek što imam takve prijatelje i sugrađane”, rekao je Gavrilović.
Svjedok Sabrija Bećirbegović je kazao da je prilikom ulaska u autobus za Manjaču vidio prijatelja „Milu“ Gavrilovića, koji mu je rekao da ide kući. U toku noći je ipak stigao na Manjaču.
“Milana Gavrilovića sam tu na Manjači pitao: ‘Mile, ti meni reče da idem kući, a ja na Manjači.’ On je samo slegnuo ramenima”, ispričao je svjedok.
Bećirbegović je kazao da ne zna da li je optuženi ulazio u autobuse i tukao nekoga tokom transporta ili na Manjači.
Pružanje ruke
Optuženi Gavrilović je izjavio da nije nikad prekinuo prijateljstvo s Bećirbegovićem, koji mu u sudnici nije htio pružiti ruku. Optuženi ga je pitao da li je to zato što je Srbin, a svjedok mu je odgovorio negativno, rekavši da mu neće pružiti ruku jer ga je slagao da ide kući. Optuženi je naglasio da svjedoku nije mogao pomoći.
Zatvorenik Vahid Rizvanović je tokom odlaska iz Omarske također pitao Milana Gavrilovića, s kojim je radio deset godina, gdje idu. On mu je, kako tvrdi Rizvanović, odgovorio cinično i nasmijao se: “Kući nećeš sigurno, idi u autobus.”
Kada su izišli na Manjači, kazao je svjedok, Milan Gavrilović je “sve prozivao” po imenu i prezimenu.
Vladimir Šobot, bivši saobraćajni policajac iz Prijedora, rekao je da je bio u konvoju u policijskom vozilu zajedno s kolegama Boškom Grabežom i Milanom Gavrilovićem.
“Gavrilović nam je dodao nalog pod brojem jedan, a to znači da je on bio starješina nama dvojici. Ja ne znam da li je bio odgovoran i za ostatak konvoja”, naveo je Šobot.
On je ispričao da je, po dolasku na Manjaču, Gavrilović otišao u službene prostorije i da je kod njega bio spisak s imenima zatvorenika. Posvjedočio je da su on i Grabež spavali u policijskom vozilu, a i da za Milana misli da je otišao odmarati.
Ujutro im je, kako je svjedok kazao, Gavrilović saopćio da “ima nekoliko mrtvih na ‘tamiću’ koje treba otpratiti negdje”.
“Mi smo predlagali sahranu na Manjači, ali vojni komandant tog objekta to nije dao. Predlagali smo da ih sahranimo u Prijedoru, ali je Gavrilović rekao da nema šanse…”, naveo je svjedok i dodao da ne zna kako je došlo do smrti tih ljudi.
Šobot je ustvrdio da je vojni komandant iz Manjače kazao da se tijela bace u kanjon Vrbasa, a da se Gavrilović složio s njim, te da ne zna da li je mogao odbiti naređenje.
Svjedok Branko Konta je rekao da poznaje Milana Gavrilovića i da ga nije vidio tokom transporta na Manjaču. Ostali svjedoci Tužilaštva BiH nisu spominjali optuženog ili su kazali da ga ne poznaju.
Odbrana Gavrilovića je saslušala četiri svjedoka na okolnosti u vezi sa ličnošću optuženog. Svjedoci Halid Bahunjić, Enver Ćordić, Aleksandar Bajrić i Bahrija Turkanović su izjavili da je prema njima tokom i nakon rata bio dobar i da nisu čuli da je nekoga tukao.
