Tako je, kako je rekao, prolazio pored Crkvenog doma, jer je to bio jedini put do njene kuće, osim ako nije želio da prolazi kroz tuđa dvorišta.
“Do 19. juna 1992. se nije ništa dešavalo. Dolazili su vojnici sa strane, ali nije bilo pucnjave, paljbe. Ali taj dan je bio haos. Poginuo je od rodice sin i još 11 momaka”, ispričao je Lubarda.
Dva tijela, među kojima i njegovog rođaka, kako je izjavio Lubarda, bila su u jednoj kući u koju je došao i on da pomogne kako su nalagali običaji. Razgovaralo se i o sahrani, a nije bilo bezbjedno ići na gradsko groblje. Optuženi je kazao da je u kući proveo cijelo poslijepodne i noć koja je uslijedila, osim što je možda izlazio u komšiluk da nešto donese.
“Sahrana je bila 20. juna na mjesnom groblju u mom selu Plješevica, jer je bilo bezbjedno. Bio sam na sahrani i vratio se kasnije u kuću gdje je tijelo bilo dan ranije. Pucalo se”, dodao je Lubarda.
Ispričao je da je N-1 poznavao sedam godina prije početka rata te da su se sretali nekada jednom dnevno ili sedmično. Na upit svog branioca Dejana Bogdanovića da li je N-1 vidio 19. juna, optuženi je odgovorio da nije, ali da jeste jednog od narednih dana.
“Kod Crkvenog doma ima česma i kada sam prolazio, neko me zove: ‘Lube, braco.’ Pogledao sam i vidio da u obližnjoj garaži ima još žena. Ne ulazim u dvorište i pitam je otkud ona, a odgovorila je da ih je dovela neka vojska”, kazao je optuženi, kojem je N-1 tada rekla da je s njom i njena majka.
Pričala je, kako je naveo optuženi, da su ih doveli neki u crvenim beretkama, da ih je 12 do 15 u toj garaži.
“Kada sam pitao: ‘Šta ti mogu pomoći?’, rekla je da joj je majka stara. Otišao sam kod druga i donio po dva jastuka i ćebeta. Dva ili tri puta sam joj donio konzervu da jede. Kod česme je zovnem i onda dođe da uzme. Govorila mi je da je njoj slobodnije kada sam tu, ali nisam mogao ostati duže od pet do deset minuta, jer su nas vojnici sa strane zazirali”, kazao je optuženi.
N-1 je optuženom ispričala i da su 20. juna dolazili neki vojnici i da su neke izvodili, te da je Lubardu molila da joj spasi kuću, ali da nije spominjala nikakva imena. Optuženi je rekao i da su ti vojnici sa strane imali samo neke nadimke.
“Možda sam je vidio još jednom poslije dva dana i više nisam. Poslije sam čuo da je pitala jesam li preživio. Ljudima koji su mi to prenijeli govorila je kako je zahvalna meni što je ostala živa”, naveo je optuženi, koji je na pitanje branioca da li je silovao N-1, odgovorio: “Ni pomislio nisam na to, niti uradio.”
Lubardi se sudi skupa sa Milisavom Ikonićem i Zoranom Ilićem za silovanje žena bošnjačke nacionalnosti koje su u junu i julu 1992. godine iz Srednjoškolskog centra i Crkvenog doma odvođene u stanove u Rogatici. Lubardi je na teret stavljeno da je u više navrata silovao N-1.
Optuženi je kazao i kako je familije Lubarda u Rogatici možda bilo sedam ili osam kuća, od kojih je sedam do devet bilo vojno sposobnih.
“Od tih vojno sposobnih, svi su u godinu ili dvije s mojim godištem. Svakome od Lubardi je nadimak bio ‘Lube’. Tako je i danas u Rogatici”, pojasnio je optuženi.
Za 27. april je planiran nastavak suđenja.
