Duraković je proglašen krivim što je kao visokopozicionirani oficir u Oružanim snagama BiH (OS BiH) od 2011. do 2014. godine obećavao osobama da će se se zaposliti kao oficiri i vojnici u OS BiH sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi.
Kako se navodi u presudi, Duraković je zahtjevao iznose od 500 do 2.500 konvertibilnih maraka (KM), a da niko od oštećenih nije primljen u OS BiH. Fazlić je proglašen krivim zbog toga što je u dva navrata nosio kovertu sa novcem od osobe kojoj je Duraković obećao zaposlenje za njegovog sina.
Kao mjera sigurnosti, Durakoviću je izrečena zabrana vršenja dužnosti od godinu dana, u koju neće biti uračunato vrijeme predviđeno kaznom.
U kraćem obrazloženju presude, sutkinja Amela Huskić je rekla da nije prihvaćena teza Odbrane da je Duraković bio u lošoj finansijskoj situaciji pa je posuđivao novac, jer su svjedoci rekli da su novčane iznose davali radi zaposlenja u OS BiH, a ne kao pozajmicu.
Sa nekima od njih su, dodaje sutkinja Huskić, napravljeni ugovori o zajmu kod notara, ali su svjedoci pojasnili da je to bio jedini način da dobiju nazad svoj novac. Utvrđeno je da je Duraković primio naknadu, ali svjedoci nisu rekli da je uticao na Komisiju za prijem vojnika.
Nisu prihvaćeni ni navodi Fazlićeve Odbrane da nije znao da je u kovertama novac, jer su svjedoci u sudnici rekli drugačije.
Od otežavajućih okolnosti, Sud BiH je kod obojice optuženih cijenio njihovu raniju osuđivanost, a od olakšavajućih, njihove porodične prilike.
Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.
