This post is also available in: English
Na fotografiji su Suad i Fuad Malić, čiji gubitak ne može preboljeti ova srebrenička majka.
“Ja sam, hvala Bogu, blažija majka, imam još djece, unučadi, snaha, zeta. Ja sam blažija, jer ima onih koje nemaju više nikoga”, započinje priču osamdesetogodišnja Šuhra Malić, koja je u genocidu 1995. izgubila dva najstarija sina.
Milujući fotografiju, Malić priča kako je pred rat petero djece sama odgajala, jer je muž, koji je nakon rata preminuo, radio po Iraku, Libiji i drugim zemljama. Rat u Srebrenici porodica Malić dočekala je u svojoj kući u Potočarima. U godinama koje su dolazile, borili su se da prežive neimaštinu, glad i rat.
“Taman mi se od sina Suada supruga porodila… Došao je 11. juli, ljudi iz Srebrenice počeli su pristizati u Potočare. Sve ovo okolo kuće bilo je puno. Nismo znali šta nas čeka, a masa naroda ovdje je bila”, priča Malić pokazujući kroz prozor na polje prema kompleksu Memorijalnog centra u Potočarima.
Prema njenim riječima, sin Fuad, tada 36-godišnji inženjer građevine, pokušavao je da smiri masu naroda govoreći im da ne paniče i da će sve biti u redu. Ipak, uskoro Fuad i njegov dvije godine mlađi brat Suad odlučuju da zajedno sa ostalim muškarcima krenu kroz šumu, kako bi pokušali doći na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
“Za Šušnjare otišli. Na Buljim. Otišli. Ovaj mlađi Suad kaže mi: ‘Gledajte mi Dževada, majko, uzdam se u tebe, više ni u koga.’ Šest mjeseci bilo djetetu kad su se rastajali. Nisam ih nikad više vidjela”, jecajući opisuje starica.
Ona dodaje da sa snahama, kćerkom i unucima odlazi kod Fabrike akumulatora.
“Krivo mi je danas kada kažu: ‘Sam se narod selio, nismo ih mi gonili.’ A kupili su nas u te autobuse… Potom su nas zaustavljali i traže pare i zlato. Jedan dečko kaže: ‘Mama, daj, da ostanemo živi.’ Odriješi dijete majkinu maramu i dadoše nam da prođemo”, prisjeća se Malić.
Prema njenim riječima, autobus u kome se nalazila više je puta zaustavljan, pretresan i svi su opljačkani.
“Onda su zaustavili da idemo pješke. Na cestu su oborili bukve i drveće, napravili barikade. Stariji nisu mogli da pređu…”, priča ona.
Uprkos raznim preprekama, Šuhra je uspjela izaći na slobodnu teritoriju, ali ne i njeni sinovi koji su pošli šumom. Godine koje su slijedile nosile su neizvjesnost i nadu da će se pojaviti živi i da će ih opet vidjeti. Potom je ostala nada da će im jednog dana pronaći kosti i dostojanstveno ih ukopati.
U organizovanu posjetu Srebrenici dolazi dvije godine nakon počinjenja genocida kako bi pokušala saznati više informacija šta joj se desilo sa sinovima.
“Bio je jedan momak srpske nacionalnosti. Njega sam kao dijete čuvala sa svojom djecom. Kada je saznao da sam došla, potražio me. Zakleo me da ga ne odam i rekao mi da ima grobnica kod Huremove kuće. Rekao je: ‘Tu je žena posijala krompire, ima tu blizu hiljadu ukopanih.’ Potom me Amor Mašović vozio da pokažem, i otkrili su grobnicu”, prisjeća se Malić, dodajući da joj je muškarac čije ime zbog obećanja ne želi otkrivati, kazao također za još jednu grobnicu.
Ni u jednoj od tada pronađenih grobnica nisu pronađeni njeni sinovi.
“Moj Fuad je ubijen u Kravici, rekli su mi ovi što su preživjeli. U Kamenici je nađen. A Suad je nađen u Lipnju, dolje negdje kod Tuzle. Ne znam gdje je ubijen. Jedan momak koji je bio u šumi pričao nam je da je Suad bio ranjen i da je tražio pomoć. Nosili su ga i ne znam ni ja, negdje do vode kako su došli, gubi mu se svaki trag. Možda su ga bacili…”, priča Malić.
Malić, koja danas sama živi u praznoj porodičnoj kući s pogledom na mezarje Potočari, kaže da je, osim sinova, izgubila mnogobrojne članove uže porodice u Srebrenici i Bratuncu. Bol za njima, kako ističe, nikad neće prestati.
“‘Boli, kožo… trpi, dušo…’ Tako je meni, jer sinove mi niko i ništa ne može vratiti”, završava Malić, nudeći nas da se sami poslužimo, “kao u svojoj kući, jer su nju noge izdale tražeći najmilije”.
