Na suđenju petorici optuženih za zločine počinjene na području Mostara 1993. godine, svjedok Odbrane je izjavio da je kao medicinar išao u sabirni centar i pravio spisak lijekova koje trebaju civilima.
Omer Tipura je kazao da je 1993. godine radio kao medicinski tehničar u sanitetu Armije BiH (ABiH) u mjestu Potoci (općina Mostar). On je bio je zadužen za vođenje apoteke.
On je rekao da je u julu ili u augustu došla naredba iz komande da treba otići u Osnovnu školu gdje su bili zatvoreni civili i “snimiti“ zdravstvenu situaciju.
“Bilo je tu oko 100 ljudi, dosta mojih poznanika. Ja sam pravio spisak šta kome treba od lijekova. Tu je bilo nekoliko stražara. Nisu mi pravili probleme, mogao sam doći kada sam htio“, ispričao je Tipura.
Svjedok je dodao da optuženi Enes Ćurić, kao ni ostali stražari, nisu zabranjivali ulazak u školu. On je rekao da na civilima nikad nije vidio povrede, te je čuo da su stražari vodili civile po hranu.
Svjedok Stanislav Krezić je kazao da su ga 1993. iz kuće, kako pretpostavlja, odveli vojni policajci, jer je odveden u njihovo sjedište na ispitavanje. Nakon toga je prebačen u mjesto Meke (općina Mostar).
“Ćurića sam u Mekama vidio. Ja nemam zamjerki prema Eni, nije ništa uradio. Nisam vidio da je nekog maltretirao. Što se tiče Ene, koliko znam, nije nikoga izvodio“, kazao je Krezić koji je u septembru 2015. bio svjedok Tužilaštva.
Ćuriću, te Ibrahimu Demiroviću, Mehmedu Kaminiću, Samiru Kresi i Hebibu Čopelju sudi se za učešće u zatvaranju civila hrvatske nacionalnosti, koji su od juna do decembra 1993. godine bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom maltretiranju.
Prema optužnici, Enes Ćurić je bio pripadnik 49. brdske brigade ABiH i upravnik zatvoreničkih objekata u Potocima, Demirović je bio komandant 47. brdske brigade, Kreso načelnik saniteta jedinice koja je djelovala na području Bijelog Polja, a Čopelja i Kaminić su bili pripadnici ABiH. Demirović je optužen i da je u Potocima jednu osobu prisiljavao na seksualni odnos.
Svjedokinja Dženana Tipura je kazala da je u ljeto 1993. dolazila u školu i donosila hranu i odjeću civilima hrvatske nacionalnosti.
“Tu su bile moje komšije. Bili su u fiskulturnoj dvorani. Niko mi nije branio da uđem u školu. Čak sam nekad nekoliko puta dnevno dolazila“, prisjetila se ona
Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedokinja je rekla da se ne može sjetiti jesu li stražari imali oružje.
Svjedok Ibro Pajević je u Bijelo Polje (općina Mostar) došao u julu 1993. godine. Od septembra je bio u “447.“ brigadi, koja je tada bila još uvijek u formiranju. U tom periodu je komandant bio Miralem Jugo, a svjedok je bio načelnik štaba.
Pajević je kazao da on ne zna ko je izdao naredbu za sakupljanje civila u sabirni centar, te da ne zna kada i ko ih je odveo. On je također rekao da ne zna ko je izdao naredbu za izdvajanje radno sposobnih civila.
Odbrana optuženog Ćurića je svjedoku predočila tri naredbe koje su bile “za komadanta Ibrahima Demirovića“. Pajević nije mogao potvrditi jesu li njegovi potpisi na naredbama.
Ostale Odbrane nisu htjele postavljati pitanja svjedoku, jer smatraju da mu je potreban pravni savjetnik kako se ne bi inkriminisao.
Nastavak suđenja je zakazan za 8. jun.
