Svjedočenja o zlostavljanjima i alibijima

Državno tužilaštvo je Brnjića, Barukčića i braću Glavaš, kao bivše pripadnike 102. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), optužilo da su u ljeto 1992. silovali, tukli, zlostavljali, prijetili i ponižavali žrtve srpske nacionalnosti na području Odžaka.

Za vrijeme dok su se nezaštićene žene s djecom, kako tvrdi Tužilaštvo, nalazile u Novom Gradu, odakle su odvođene na silovanja, njihovi su muževi bili zatočeni u školi u Odžaku.

“Vratila se sva poderana, krvava, vidno iscrpljena i jedva je hodala”, kazao je svjedok Tužilaštva Risto Makić opisujući kako je izgledala njegova majka nakon što je silovana.

Odbrane su sporile ušešće optuženih u ovim zločinima tvrdeći da se radi o montiranom procesu. Svjedoci Odbrana su davali alibi optuženima uz tvrdnju da nisu bili tu za vrijeme zločina.

Tužilaštvo je saslušalo osam svjedoka te pročitalo iskaz svjedokinje koja je u međuvremenu preminula. Odbrane su pozvale 15 svjedoka, a Brnjić, Barukčić i Pavo Glavaš su svjedočili u svoju korist.

Isključenja javnosti

Vijeće je isključilo javnost s većine svjedočenja zbog zaštite intimnog života optuženih i oštećenih. Neke od oštećenih su, međutim, tražile da im se ukinu mjere zaštite i da javno svjedoče, a Odbrane su to nazvale “pozivom javnosti i medija na linčovanje optuženih”.

Javnost je bila isključena s dijelova koji su se odnosili na konkretne radnje iz optužnice, odnosno opise silovanja.

Svjedokinja Milica Đekić je rekla da je među vojnicima HVO-a koji su došli pred kuću u kojoj je boravila, prepoznala Marijana Brnjića, Pavu i Iliju Glavaša i Martina Barukčića.

Đekić je u sudnici prepoznala optužene, navodeći da su komšije njene sestre te da je u kuću Glavaša odlazila u posjetu njihovoj sestri kada je bila bolesna.

U dijelu otvorenom za javnost, Đekić je kazala da je s drugim ženskim osobama razgovarala o onome što joj se desilo.

Odbrane su u završnim riječima zatražile da Vijeće ne pokloni vjeru njenom iskazu, ukazavši da je Sud BiH nekoliko dana ranije Iliju Jurića oslobodio optužbi za njeno silovanje, zbog nedostatka dokaza i nevjerodostojnog iskaza.

Prema optužnici, u noći 4. na 5. juni 1992. u mjestu Posavska Mahala, sva četvorica optuženih su silovali Milicu Đekić. Iste večeri su, prema navodima optužnice, Barukčić i Brnjić silovali Ljubicu Lešić, koja je u međuvremenu preminula.

Ljubica Lešić je, u iskazu koji je pročitalo Tužilaštvo, navela da su je silovali Martin Barukčić i Marijan Brnjić.

“Mene je Martin Barukčić odveo u kuću Jele Barukčić. Naredio je da ljubim krst, počeo me silovati. Govorio je da sam kurva, da nas treba pobiti”, ispričala je Lešić.

Ona je opisala kako se Marijan Brnjić “bacio na nju i udarao je šakom”.

“Marijan mi je rekao: ‘Neću te silovati kako su te drugi silovali.’ Počeo me silovati u analni otvor, nekoliko puta… Od udaraca i gađenja pala sam u nesvijest”, izjavila je svjedokinja.

Ona je kazala da je Barukčića zvanog Martinac te Brnjića zvanog Čavka poznavala odranije.

Odbrana je istakla da Marijan Brnjić nije imao nadimak Čavka te da se radi o potpuno drugom licu. Brnjić je prigovorio na čitanje ovog iskaza, te se prilikom završnih riječi obratio Sudu rekavši da on nije imao motiv za silovanje jer je i tada bio sretno oženjen.

Svjedoci Smilja i Ostoja Ninković su kazali da je Lešić grozno izgledala kada se vratila, da je bila uplakana i krvava.

Odustajanje od zaštite

Prema optužnici, Martin Barukčić je 9. maja 1992. silovao svjedokinju Joku Goranović, koja je tražila da joj se ukinu mjere zaštite.

Na javnom dijelu sjednice Goranović je rekla kako ju je Martin Barukčić, sa još dva vojnika, uz prijetnju pištoljem odvezao autom iz kuće prema Odžaku. Kazala je da je on oženio njenu sestričnu.

Svjedočeći u svoju korist, Martin Barukčić je nastojao osporiti iskaz ove svjedokinje. On je rekao da je Goranović tetka njegove supruge i da joj je ponašanje upitno, a njegova Odbrana navela je da je ona alkoholičarka.

Brnjić, Barukčić i Glavaši su optuženi i za silovanje svjedokinje D-2, također počinjeno u maju 1992. godine. Svjedokinja Zorka Lešić odbila je ranije dodijeljeni pseudonim D-2 i kazala da su je četvorica optuženih kombijem na kom je pisalo “Vatreni konji” odvezli pred kuću izvjesnog Barbare.

“U kuću su ulazili jedan po jedan”, rekla je Lešić, nakon čega je Vijeće isključilo javnost. Na otvorenom dijelu ročišta svjedokinja je kazala da je u Brčkom izvršila abortus.

Tokom unakrsnog ispitivanja Lešić je navela da nije prijavila silovanje jer se bojala. Dodala je da u ranijim izjavama nije navodila imena optuženih, jer nije vjerovala da će doći do suđenja.

Lešić je također rekla da je vidjela kako Marijan Brnjić s drugim osobama odvodi Veru Lešić i izvjesnu Suzanu.

Marijan Brnjić optužen je za silovanje Vere Lešić počinjeno 3. jula 1992. godine. Kao svjedokinja Tužilaštva BiH pojavila se Suzana Ješić, koja je kazala da je iste večeri kada su je silovali pripadnici HVO-a, čula Veru Lešić kako vrišti.

Ona je navela da je vozač kombija u kom je bila rekao da je s Verom u šumi ostao Marijan Brnjić. Dodala je da joj je Vera kasnije kazala da ju je silovao Brnjić.

Odbrana Marijana Brnjića je konstatovala da svjedokinja ranije nije spominjala Veru Lešić i Brnjića, što svjedokinja nije mogla objasniti na suđenju.

Pasoš i viza kao alibi

Svjedoci Odbrana tvrdili su da optuženi nisu bili na području Odžaka u vrijeme zločina. Supruga prvooptuženog Marijana Brnjića izjavila je da je on u maju 1992. došao u Njemačku i da se tokom rata više nije vraćao u BiH.

Marko Antunović je rekao da je 13. juna 1992., na Svetog Antuna, došao kod Marijana Brnjića i njegove porodice u Njemačku, odakle su skupa otišli na misu u München.

Svjedok Ivo Brnjić je potvrdio da se njegov brat Marijan Brnjić nalazio u Njemačkoj u periodu za koji ga optužnica tereti da je počinio silovanja u Odžaku. Slično su kazali i Josip Marić, Ivo Bajušić i Mato Iličević.

Svjedočeći u svoju korist, Brnjić je negirao da je bio u HVO-u.

Brojni svjedoci Odbrane su tvrdili da je optuženi Barukčić bio vojno angažiran u zaseoku Doljani, u Posavskoj Mahali (općina Odžak), dok su mu supruga Vesna i sin Jure bili u izbjeglištvu na otoku Vir u Hrvatskoj.

Po svoju porodicu, prema svjedocima, Barukčić je lično otišao 1. juna 1992. godine. Putovanje je, prema njima, trajalo sedam dana, a isto je tvrdio i sam optuženi. Na ove okolnosti iskaz su dali svjedoci Ilija Barukčić, Marija Barukčić, Jozo Pudić i Vesna Barukčić.

Barukčić je negirao da je njegov vod ikada vozio kombi s natpisom “Vatreni konji”.

Odbrana Pave Glavaša je uložila materijalne dokaze o njegovom boravku u Švicarskoj u vrijeme kad su počinjeni zločini.

Uložen je pasoš u kome je evidentirana njegova radna viza od 1. aprila 1992. do 12. decembra 1992. godine, kao i pečati s granica prilikom ulaska i izlaska iz Švicarske. Osim toga, uložena je i šihterica radnih sati, kao i njegova platna lista od juna.

O njegovom radu u Švicarskoj svjedočili su Luka Jurić, Božo Jurić, Pavo Barukčić i Pavo Bratić.

Glavaš je, nakon godinu i četiri mjeseca, 16. septembra pušten iz pritvora, pošto je Odbrana predala materijalne dokaze Sudskom vijeću.

Odbrana Ilije Glavaša je uložila samo materijalne dokaze. Branilac Senad Bilić više puta je ponovio da je riječ o “montiranom procesu protiv optuženih” te da svjedocima Tužilaštva ne treba pokloniti vjeru. On je naglasio da oštećene nisu spominjale njegovog branjenika.