O Islamskoj deklaraciji

Po Dmičiću, koji je do izbijanja rata, s proljeća 1992. godine, bio generalni sekretar Predsjedništva BiH, takva politika bila je oličena u Izetbegovićevoj predratnoj izjavi “o žrtvovanju mira za stvaranje suverene, nezavisne i samostalne BiH”.

“Duh Islamske deklaracije je dolaženje do samostalne, suverene i nezavisne BiH… izvan jugoslovenske federacije, bilo cijele ili krnje”, rekao je svjedok.

Napomenuo je, međutim, da Izetbegović nije otvoreno pokazivao da je za sukob i da je, prije propasti međurepubličkih pregovora o opstanku Jugoslavije, “djelovao mirotvorno”.

Opširno citirajući Islamsku deklaraciju, objavljenu 1979. godine, Mladićev branilac Branko Lukić pitao je svjedoka koliko je Izetbegović bio otvoren za neislamske ideje.

Navodeći da je Izetbegović bio mudar i pripremljen politički lider, Dmičić je odgovorio da je islamski poredak moguć samo kada jedan narod ima dominaciju.

“Srž je da bi BiH trebalo da bude organizovana kao društvo u kojem će biti zaštićeni interesi islama”, kazao je Dmičić.

Na pitanje kako su Srbi gledali na ovaj dokument, svjedok je rekao da su imali strah i podozrenje prema sadržaju i poruci Islamske deklaracije o saživotu i učešću neislamskog stanovništva u zajedničkoj državi.

Tužioci nisu imali pitanja za Dmičića, ali je predsjedavajući sudija Alphons Orie ukorio Odbranu zato što je od svjedoka tražila da analizira Islamsku deklaraciju kao da je vještak.

Branilac Lukić je konstatovao da raspravno vijeće od početka suđenja nastoji da Odbranu spriječi da u dokaze uvede Islamsku deklaraciju.

Sudija Orie najoštrije je odbacio tu optužbu, pozivajući Odbranu da dijelove dokumenta, koje smatra bitnim, uvede u dokaze na propisan način.

Suđenje se nastavlja sutra, iskazom novog svjedoka Odbrane.

Mladića optužnica tereti za genocid počinjen u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u šest opština imao razmjere genocida, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.