Presuda za silovanja u Odžaku krajem novembra

Odbrana Marijana Brnjića je navela da on nije bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), već je bio pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) u Odžaku na samom početku rata, ističući da su to potkrijepili materijalnim dokazima i iskazima svjedoka.

Dodali su da optuženi u vrijeme činjenja zločina od maja 1992. nije bio u Odžaku, već u Njemačkoj, što su, prema njima, potvrdili svjedoci Odbrane.

“Na teritoriji općine Odžak su boravili pripadnici Hrvatske vojske koji su činili zločine”, kazao je Rifat Konjić, Brnjićev branilac, predloživši Sudu BiH da oslobodi njegovog branjenika zbog nevjerodostojnih iskaza svjedoka.

Optuženi Brnjić je, iznoseći svoju završnu riječ, rekao da je riječ o montiranom procesu protiv njega i ostalih optuženih.

“To što su ove svjedokinje opisale može učiniti samo neko lud ili bolestan, a ja to nisam bio. Ja sam bio ugledan, sretno oženjen i otac dvoje djece. (…) Kakav sam motiv ja imao da sedmi po redu ulazim u sobu”, naveo je Brnjić, dodavši da se kune Bogom da nije počinio djela iz optužnice.

Brnjić je, zajedno s Martinom Barukčićem, Pavom i Ilijom Glavašem, optužen za višestruka silovanja žena srpske nacionalnosti počinjena u periodu od maja do augusta 1992. godine. Oni su, kako se navodi u optužnici, u to vrijeme bili pripadnici 102. brigade HVO-a.

Odbrana Martina Barukčića je navela da ne spori da je on bio pripadnik HVO-a, kao i da su se desila silovanja na području Odžaka, ali spori učešće optuženog u tim djelima. Odbrana je podsjetila da su svjedoci i materijalni dokazi pokazali da se Barukčić od 1. do 8. juna 1992. nalazio van Odžaka, jer je išao po porodicu na otok Vir u Hrvatsku. Prema Odbrani, on ima čvrst alibi da nije bio tu kada su silovane Milica Đekić i Ljubica Lešić.

Odbrana je nazvala nesuvislim i neistinitim svjedočenje Joke Goranović, koja je tetka Barukčićeve supruge i koja ga je optužila za silovanje.

“Joka Goranović je uslovljavala svoje svjedočenje tražeći da se ukinu mjere zaštite i da javno svjedoči, kako bi mediji izvršili linč optuženih. (…) Ona je posjećivala njegovu kuću sve do uhićenja. Šta bi njemu moralo biti da siluje rođenu sestru svoje punice”, kazao je Anto Lukač, Barukčićev branilac.

Odbrana Pave Glavaša se u završnim riječima pozvala na rješenje Suda BiH o ukidanju pritvora u kojem se navodi da nema osnovane sumnje da je on bio na teritoriji BiH za vrijeme zločina, te predložila oslobađajuću presudu, dodavši da od tada nisu provedeni neki novi dokazi.

“Na svoju sreću, on je sačuvao dokumenta o radu u Švicarskoj koji ga mogu spasiti, a da nije, ne vjerujemo da bi istu vjeru Sud poklonio našim subjektivnim dokazima”, kazala je Branka Praljak, Pavina braniteljica.

Odbrana Ilije Glavaša je prezentovala niz presuda iz domaćih i stranih sudova, ukazujući kako Tužilaštvo BiH nije dokazalo opšte elemente djela, kao ni postojanje oružanog sukoba.

Prema advokatu Senadu Biliću, Ilija Glavaš nije mogao biti dio HVO-a, koji je formiran tek u septembru 1992. godine.

On je kazao da su oštećene ponavljale kao “mantru braću Glavaš u paketu”, a kako Pavo ima neoboriv alibi koji je osporio sve iskaze.

Bilić se osvrnuo i na prepoznavanje optuženih u sudnici, navodeći kako su svjedoci pripremljeni gdje ko sjedi i da je “sreća pa on nosi togu”. Dodao je da se u izjavama Ilija Glavaš ne spominje, te da je po srijedi montiran proces Tužilaštva BiH i Udruženja žrtava iz Odžaka.

“Tužilac je sve vrijeme prijetio insajderom još kod produžavanja pritvora. Pritvor se produžavao, ali insajdera nigdje”, kazao je Bilić, dodavši da je za silovanje Milice Đekić Sud oslobodio Iliju Jurića, zbog nepreciznosti njenog svjedočenja i nedovoljno dokaza.

Sve Odbrane su ukazale na razlike u iskazima svjedokinja Milice Đekić, Ljubice Lešić, Zorke Lešić, Ostoje Ninkovića i drugih svjedoka Tužilaštva.

Na završne riječi se osvrnuo tužilac Milorad Barašin, istaknuvši da nije riječ o montiranom procesu, te da su protiv Tužilaštva BiH svi, pa i mediji.

Sudsko vijeće je izricanje presude zakazalo za 26. novembar.