Haviv: Ratne fotografije i danas na sceni

20. Oktobra 2015.00:00
Američki fotograf koji je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini zabilježio neka od najbrutalnijih ubistava smatra da je i danas život u ovoj zemlji nepodnošljiv i razočaravajući.

This post is also available in: English (English)

“Ovo nije funkcionalna zemlja jer i 20 godina nakon rata nije gdje bi trebala biti. Nisam uvjeren da je rat, toliko ubistava, smrti i patnje bilo vrijedno. Ne poštuju se oni koji su preživjeli”, kaže Ron Haviv u razgovoru za BIRN – Justice Report.

Haviv je u BiH došao krajem marta 1992. godine. U Bijeljini je fotoaparatom zabilježio prva ubistva koja su počinili pripadnici paravojne jedinice “Tigrovi”, kojom je rukovodio Željko Ražnatović zvani Arkan (ubijen u Beogradu pet godina nakon rata).

“U Bijeljinu sam stigao drugog ili trećeg dana nakon što je grad podijeljen između bosanskih Srba i Muslimana. Ja sam otišao na srpsku stranu. Provodeći vrijeme sa stanovništvom, činilo mi se da su svi naoružani, od najmlađih do najstarijih”, prisjeća se Haviv, pojašnjavajući da nekoliko dana kasnije u Bijeljinu dolaze Arkan i “Tigrovi”, i tada počinju ubistva u dijelu grada gdje je džamija.

Kada su ušli u džamiju dok ih je fotografisao, priča Haviv, čuo je “komešanje” i vidio kako dovode nekog mlađeg čovjeka, za kojeg su mu rekli da je bio “kosovski terorist”.

“Utom se začula galama ispred džamije. Izašao sam i vidio kako izvode stariji bračni par. Čula se pucnjava. Muškarac je bio upucan. Tu su mi već govorili da ne fotografišem”, prisjeća se Haviv.

Nekoliko mjeseci prije Haviv je bio u Vukovaru (Republika Hrvatska) i u sličnoj situaciji – kada je neko ubijen ispred njega a nije bio u mogućnosti da fotografiše. Tada je Haviv, kako kaže, obećao sebi da, ako već ne može spriječiti ubistvo, mora napraviti dokaz da se to dogodilo.

Dok mu je bilo zabranjeno fotografisanje ubistva muškarca ispred džamije u Bijeljini, Haviv kaže da je pobjegao i sakrio se iza razorenog kamiona. Ipak, uspio je fotoaparatom zabilježiti kako supruga rukama pomaže da zaustavi krvarenje muža.

“Držali su se za ruke i bila je to veoma tužna scena. Uspio sam da fotografišem”, kaže Haviv, dodajući da je ubrzo ubijena i ta žena, kao i još jedna.

Oduzimanje filmova

Prema njegovim riječima, nakon počinjenih ubistava “Tigrovi” idu u sjedište jedinice i vode “zarobljenog Kosovara”.

“Fotografisao sam ga. Bacili su ga na tlo, a on je pružao ruke prema meni i tražio da mu pomognem”, opisuje Haviv, pojašnjavajući da je kasnije “taj mladi Kosovar proletio kroz prozor zgrade i pao na tlo, pred moje noge”.

Nekim čudom, kako kaže Haviv, mladić – za kojeg se kasnije saznalo da je Albanac porijeklom iz Makedonije – bio je pri svijesti i onda su “Tigrovi” donijeli vodu i krstili ga. Haviv je uspio i to da fotografiše.

Budući da je Havivu rečeno da ne može Bijeljinu napustiti bez Akranove dozvole, uspio je, dok ga je čekao u autu, sakriti neke filmove. Kada dolazi Arkan i traži filmove, daje mu onaj koji je bio u kameri jer je shvatio da ga neće moći zadržati. Poslije se odvozi do aerodroma u Beogradu i šalje filmove za Pariz.

Za Albanca je Haviv mislio da je ostao živ sve donedavno, kada je putem društvenih mreža stupio u kontakt s njegovom porodicom i kada su mu rekli da je pronađen u masovnoj grobnici i 12 godina kasnije identifikovan.

U razgovoru Haviv spominje i da su u proljeće 1992. godine nakon informacija i fotografija očekivali i reakciju Zapada i Amerike, ali do toga nije došlo. Pojašnjava kako misli da su Amerikanci već bili zasićeni informacijama o ratu u Hrvatskoj i da se vjerovalo da će rat u BiH biti brzo gotov.

Nepoštivanje poginulih

Govoreći o tadašnjem novinarstvu, Haviv kaže da je iznjedrena nova generacija ratnih izvještača. Danas se, kako smatra, dosta pažnje posvećuje sigurnosti novinara koji rade u konfliktnim sukobima jer ih je dosta poginulo u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Uz to, osigurani su i treninzi za novinare koji rade u ratnim područjima.

Prema riječima Haviva, dosta novinara je bilo jako frustrirano zbog slabe reakcije na njihov rad u BiH, ali su naučili da ostanu dosljedni i posvećeni kako bi ukazali na nepravdu i zločine.

Haviva veoma interesuje procesuiranje ratnih zločina počinjenih u BiH jer smatra da je jako puno uložio u njihovo dokazivanje. Na upit da li smatra da će nakon haških i suđenja pred domaćim sudovima biti zadovoljena pravda, Haviv odgovara da o tome treba da govore Bosanci, jer su najviše propatili.

Za BiH danas, Haviv kaže da slabo napreduje, a što pokazuje da se ne poštuju ni žrtve proteklog rata.

“Ruanda, u kojoj je također počinjen genocid i koja je propatila više od BiH, napreduje bolje, dok se BiH vrti ukrug. Nisam uvjeren da je toliko ubistava i smrti bilo vrijedno. Ne poštuje se ono što se preživjelo”, kaže Haviv, naglašavajući da je poslije rata nekoliko puta dolazio u BiH i primijetio da i danas ljudi emotivno reaguju na priču o ratu.

“Čim malo zagrebete ispod površine, uočite da je rat i dalje prisutan. Ova zemlja ima jako veliki broj ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. I to je veliki problem. I ne znam šta je rješenje, ali mislim da je priznavanje tog problema veoma važno. Mnogo rana se ovdje mora zaliječiti”, dodaje Haviv.

Generacijama koje dolaze on poručuje da je, osim edukacije, važno razumjeti prošlost, bez obzira da li je dobra ili loša, prevazići predrasude i krenuti dalje.

“Nadam se da će fotografije pokazati brutalnost i suludost ratovanja i da će mladi ljudi naučiti da su njihovi roditelji napravili greške, bez obzira kojoj su strani pripadali. Fotografije su tu da podsjete – da ne idu putem koji ih može dovesti do rata”, zaključuje Haviv.

Jasmina Đikoli


This post is also available in: English (English)