Zatočeni u Ripaču
This post is also available in: English
Svjedok Jasmin Zulić je kazao da je u junu 1992. godine počelo granatiranje Orašca i poziv stanovništvu da se preda.
“Bio sam u šumi 11. juna, sa brda sam vidio tenkove. Predao sam se ispred osnovne škole. Škola je bila puna, gledao sam kako jedna kuća gori…Tri dana i tri noći sam tu proveo, nakon čega su nas potrpali u autobus i odveli u Ripač”, ispričao je Zulić.
Svjedok je rekao da su ih vojnici smjestili u halu gdje je bio servis traktora, da su im vezali ruke, a jednog čovjeka udarali.
“Zarobljeni sa mnom su bili civili, većinom iz Orašca. Bilo nas je oko 150… Hranu nismo imali, navečer bismo dobili jednu krišku hljeba. Ja sam sedmi dan pao u nesvijest od iscrpljenosti… Nakon dvadesetak dana sam razmijenjen”, prisjetio se Zulić.
Prema njegovom iskazu, u hali je ostalo preko 70 ljudi i njihova tijela su nađena u jami Bezdan.
“Nijedan nije ostao živ”, dodao je on.
Tužilaštvo tereti Stanarevića da je, kao vojni policajac Petnaeste bihaćke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na mjesta Ripač, Ćukovi, Orašac, Klisa i Kulen-Vakuf (općina Bihać), učestvovao u progonu bošnjačkih civila.
Na teret mu je stavljeno da je u junu i julu 1992. učestvovao u ubistvu 11 zatočenika iz objekta u Ripaču, koje je s drugim pripadnicima VRS-a odvezao do jame Bezdan.
Svjedok Sead Dervišević je kazao da je u ljeto 1992. godine napustio mjesto Klisa (općina Bihać), te sa mještanima krenuo prema Orašcu.
“Jednu noć sam proveo u osnovnoj školi, da bih ujutro otišao u kuću Rasima Delića. Bio sam tu kad je pao Orašac. Vojska je došla, naredila nam da se skinemo i da izađemo. Puške su mi uperili u lice. Ponovno su nas vratili u školu”, ispričao je on.
Odgovarajući na pitanja Odbrane, svjedok je rekao da nije poznavao optuženog Stanarevića.
Suđenje će se nastaviti 21. septembra.
