Trusina: Optuženi ili svjedoci krivi za zločin

Od umiješanosti u zločin, optuženi Mensur Memić, Nihad Bojadžić i Senad Hakalović branili su se alibijem. Prisustvo u Trusini nisu sporili optuženi Dževad Salčin i Nedžad Hodžić, ali jesu učešće u zločinu. Odbranu nije iznio optuženi Zulfikar Ališpago, jer se razbolio, pa je postupak razdvojen.

Prema optužnici, Ališpago je bio komandant specijalnog odreda “Zulfikar” pri Štabu Vrhovne komande, a Bojadžić njegov zamjenik. Memić, Salčin i Hodžić bili su vojnici tog odreda, a Hakalović vojnik 45. brdske brigade “Neretvica”.

Ovo je najduže prvostepeno suđenje pred Sudom BiH. Hapšenja su počela 2009., a suđenje godinu dana kasnije. Optuženi presudu čekaju na slobodi.

Dokazni postupak je Tužilaštvo BiH okončalo početkom 2013. godine, kada je BIRN objavio analizu pod naslovom: Ubistva i bivši saborci.

Pored svjedočenja optuženih, Odbrana je optužnicu osporavala saslušanjem oko 30 svjedoka, nekoliko vještaka i stotinama dokumenata.

Iskaze Raseme Handanović, zaštićenih svjedoka A, B, R, kao i drugih svjedoka koji su govorili o učešću optuženih u zločinu, branioci su ocijenili nepouzdanim. Nastojali su, između ostalog, uvjeriti Sudsko vijeće da su takvi svjedoci odgovorni za zločine i da su imali motiv svjedočiti protiv optuženih.

Odbrana smatra da je Handanović, nekadašnja pripadnica odreda “Zulfikar”, priznanjem krivice i obaveznim svjedočenjem kupila slobodu za druge zločine koje je počinila. Priznala je učešće u strijeljanju zarobljenih vojnika, zbog čega je osuđena na pet i po godina zatvora.

Sa druge strane, Tužilaštvo BiH je osporavalo ove tvrdnje, dokazujući da se radi o istinitim svjedočenjima.

Ulazak u Trusinu

Napad na Trusinu dogodio se u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine. Ubijeno je 15 civila hrvatske nacionalnosti i šest pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se prethodno predali.

U napad na selo vojnici su krenuli iz sjedišta brigade “Neretvica”, koje se nalazilo u obližnjim Parsovićima.

Bojadžić je optužen za izdavanje naredbe da niko u selu ne smije ostati živ i da je sa obližnjeg uzvišenja sredstvom veze rukovodio napadom.

“Priče da sam ja rukovodio napadom na Trusinu su izmišljotine i neistine. Neki kažu da sam rekao da niko ne smije ostati živ, ali to samo bolestan um može izmisliti da bi prikrio svoje zločine”, rekao je Bojadžić tokom svjedočenja u svoju korist.

Kako bi dokazala da Bojadžić nije kriv, Odbrana je pozvala oko 20 svjedoka. Jedan od njih je Nusret Avdibegović, nekadašnji komandant Trećeg bataljona brigade “Neretvica”.

On je bio u grupi osumnjičenih za zločine počinjene u Trusini, ali je istraga obustavljena. U svjedočenju je negirao tvrdnju da je sa Bojadžićem bio u blizini sela u vrijeme počinjenja zločina.

Hasan Hakalović, koji je komandovao brigadom “Neretvica”, također je bio osumnjičen za zločine počinjene u Trusini. Ispričao je da je kod nekadašnjih pripadnika ove brigade provjeravao navode iz istrage o Bojadžićevom boravku u Parsovićima i zaključio da niko ne zna da je bio tu.

U napadu na Trusinu učestvovao je i nekadašnji pripadnik odreda “Zulfikar” koji je iskaz dao pod pseudonimom D. Ispričao je da je vojnike odreda predvodio Samir Šemsović, a da Bojadžića nije vidio. Dodao je kako je Šemsović ranjen u Trusini, nakon čega je preminuo.

Prema dokazima Odbrane, Bojadžić se u vrijeme počinjenja zločina nalazio u Pazariću (općina Hadžići) i na Bradini (općina Konjic). O tome je svjedočio i njegov ratni vozač Elvedin Ibrahimović.

On je potvrdio da je Bojadžića odvezao do hodže u Pazariću radi obilježavanja godišnjice smrti njegove majke. Nakon toga su, kako je rekao, otišli u kasarnu na Bradinu, kako bi se optuženi odmorio.

Novi vojnik

U završnoj riječi je Tužilaštvo BiH navelo da njihove dokaze ne mogu dovesti u sumnju dokazi Odbrane optuženog Bojadžića.

Odbrana optuženog Memića, koji se tereti za učešće u strijeljanu šestorice zarobljenih pripadnika HVO-a, zasnivala se na tome da je u vrijeme počinjenja zločina bio u sjedištu odreda na Igmanu, jer je bio novi vojnik.

Odbrana je isticala kako je odredu “Zulfikar” pristupio 7. aprila 1993. godine, a da je praksa bila da se novi vojnici ne šalju u borbe dok se ne upoznaju sa novim saborcima.

“Memić je ostao. Pozdravio se sa Orhanom. Više ga nisam vidio, dok se nisam vratio”, prisjetio se svjedok Bedirhan Mešić.

I drugi bivši Memićevi saborci potvrdili su da se novi vojnici nisu odmah slali u akcije. Tvrdnju optuženog da je bio na Igmanu u vrijeme počinjenja zločina potvrdile su i dvije bivše kuharice u odredu “Zulfikar”. Nekoliko pripadnika iz odreda “Zulfikar” također je potvrdilo da ga nisu vidjeli u Trusini.

Memić smatra da su saborci iz mržnje svjedočili da je bio u Trusini i učestvovao u strijeljanju.

“Ovo što su mi uradili, ja ne bih ni najgorem neprijatelju uradio. Zašto su izabrali mene, ostaje na njihovoj savjesti”, rekao je on.

U nastojanju da ovo ospori, u završnoj riječi Tužilaštvo BiH je navelo da je Handanović išla u akciju u Trusinu, iako je u odred “Zulfikar” došla poslije Memića. Nelogičnim smatraju i njegovo svjedočenje da je nakon odlaska vojnika prema Trusini vrijeme provodio sam u sobi hotela “Mrazište”, tadašnjoj bazi odreda “Zulfikar”.

Hakaloviću, nekadašnjem vojniku brigade “Neretvica”, na teret je stavljeno da je Ivanu Drlji, kojeg je poznavao od djetinjstva, kazao da u pratnji dvojice vojnika pozove dvojicu mještana iz sela. Nakon što je to uradio, strijeljani su zajedno sa još trojicom zarobljenih vojnika HVO-a.

I Hakalović se branio alibijem. Saborci iz brigade su rekli da su u vrijeme napada na Trusinu Hakalovića vidjeli na borbenom položaju u obližnjem Buturović Polju.

“Senad se nalazio na dijelu prema Majdanu, gdje nam je rov bio”, rekao je Mušan Padalović, jedan od svjedoka koji su Hakaloviću dali alibi.

Prema Odbrani, svjedoci Optužbe su nezakonito prepoznavali Hakalovića kao vojnika kojeg su na dan počinjenja zločina vidjeli u Trusini. Odbrana je kazala da je nekoliko svjedoka skupa vršilo prepoznavanje, da je jednoj svjedokinji pomagao sin, kao i da nisu predočavane fotografije optuženog iz ranijih godina.

Tužilac Emir Neradin je rekao: “Jasno je da neko laže”, te Sudskom vijeću predložio da pokloni vjeru svjedocima Tužilaštva BiH.

Sudije sa formiranim stavom

Odbrana optuženog Salčina nije pozivala svjedoke. On se tereti da je kod kuće, gdje je izvršeno strijeljanje, postrojavao oko 14 civila i tri vojnika pod prijetnjom da će ih ubiti, upućivao pogrdne riječi, uzimao novac i druge vrijedne stvari.

U svjedočenju je Salčin kazao da se ponašao “potpuno normalno”, kao i da je civile uveo u kuću kada je počela kiša padati. Ispričao je kako je jednog dječaka spasio od strijeljanja.

“Jedan dječak od 15-ak godina je krenuo za njima, a ja ga nisam htio odvajati od sestre, pa sam mu rekao da ne ide s njima. Onda sam čuo isti onaj glas kako govori: ‘Streljački vod, pripremi se.’ Rekao sam ženama da sakriju malog i čulo se više rafala”, ispričao je Salčin zvani Struja.

Kao potvrdu svjedočenju, branilac Kerim Čelik pokazao je zapisnik Komisije za ljudska prava iz Zagreba, a u kojem je, kako je kazao, navedeno da je vojnik Struja spasio dječaka Dragana Drlju.

Salčin je dodao da u Trusini nije vidio optužene Memića, Bojadžića, te Hodžića, optuženog za izdavanje naredbi i sudjelovanje u strijeljanju.

Fokus Odbrane optuženog Hodžića bilo je dokazivanje da on nije sposoban pratiti suđenje. On je više puta vještačen, a neuropsihijatar Abdulah Kučukalić je zaključio da se riječ o neuračunljivoj osobi, pojasnivši da ima povrede na mozgu i da je duševno bolestan.

Međutim, sa njegovim zaključkom nisu se složili drugi vještaci koji su rekli kako je kod optuženog primijećeno simulativno ponašanje.

Sudsko vijeće je prihvatilo Kučukalićev savjet kako je najbolje uraditi bolničko vještačenje Hodžića. To se desilo u bolnici u Banjoj Luci krajem 2013. godine, a utvrđeno je da on ima oštećenja na mozgu i lakši stepen oštećenosti intelektualnih funkcija.

“To ne znači da on ne shvata šta se dešava. Lakši stepen ne isključuje procesnu sposobnost”, kazala je vještakinja Nera Zivlak-Radulović.

Odbrana smatra da se radi o nepotpunom nalazu, te je zatražila novo vještačenje u bolnici u Sarajevu, ali to Sudsko vijeće nije prihvatilo.

Za iskaze svjedoka koji su govorili o Hodžićevom učešću u strijeljanju, Odbrana je rekla da nisu ni na nivou indicija. Prema Odbrani, nesporno je da je optuženi bio u Trusini, ali da je pušku ostavio dok je izvlačio ranjenog Šemsovića, a to se desilo prije strijeljanja.

Zaštićeni svjedok D, kao svjedok Odbrana optuženih, na pitanje da li je vidio da je Nedžad Hodžić pucao, odgovorio je: “Nažalost, on je učestvovao u tome. Stvarno mi je žao.” Kao razlog zašto to nije kazao u ranijim izjavama, svjedok je naveo da ga niko to nije ni pitao.

Dokazni postupak Odbrane je obilježio i zahtjev za izuzeće dva člana Sudskog vijeća nakon osuđujuće presude Edinu Džeki za zločine počinjene u Trusini u odvojenom postupku.

Vasvija Vidović, braniteljica Bojadžića, kazala je kako je presuda Džeki zasnovana na svjedocima koji su iskaze dali i u ovom postupku, te da dvoje sudija iz ovog predmeta već imaju formiran stav. Ovaj zahtjev je odbijen.