Članak

Sitne kosti nakon zločina na Korićanskim stijenama

21. Augusta 2015.00:00
I ove godine sa ruba litice na Korićanskim stijenama bačeno je 200 ruža u znak sjećanja na stradanje oko 200 prijedorskih civila ubijenih 21. augusta 1992.

This post is also available in: English

Nakon pet ekshumacija u periodu od 2003. do 2013. godine, identifikovano je 117 žrtava. Najmanje 20 žrtava je identifikovano, ali za njih nema konačnog smiraja.

“U mnogim slučajevima pronađene su samo sitne kosti koje zločinci nisu uspjeli izmjestiti ili ih nisu vidjeli. Do ovog trenutka, imamo 117 identiteta utvrđenih na osnovu DNK analize. Još uvijek se traga za oko 80 žrtava. Ono što je karakteristično za ovaj slučaj jeste da imamo 20 identiteta, ali nemamo kostiju i nemamo šta predati porodicama kako bi ih ukopali. Imamo sitne kosti na osnovu kojih je utvrđen identitet”, kazala je Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.

Prijedorski civili bošnjačke nacionalnosti koji su ubijeni na lokalitetu Korićanskih stijena prethodno su bili zatočeni u Trnopolju i drugim logorima. Iz konvoja koji se iz Prijedora kretao prema Travniku, prijedorski policajci su na Vlašiću izdvojili preko 150 muškaraca i sproveli ih na lokalitet Korićanskih stijena.

Kako je utvrdio Sud BiH u jednoj od presuda za ovaj zločin, civili izvedeni iz autobusa sprovedeni su do ivice ceste iznad provalije i ubijeni, tako što je muškarcima naređeno da kleknu na sami rub ceste prema provaliji, nakon čega je u njih pucano iz neposredne blizine.

Damir Ivanković – koji je pred Sudom BiH priznao krivicu, nakon čega je osuđen na 14 godina zatvora – opisao je čin strijeljanja: “Izdvojeni ljudi su vidjeli da će se nešto strašno desiti. Govorili su: ‘Ljudi, oni će nas pobiti…’ Počeli su skakati i počela je pucnjava.”

Prema činjenicama utvrđenim pred Sudom BiH, tijela ubijenih padala su u provaliju, dok su se zbog prijetnje za život neki muškarci sami bacali u provaliju radi izbjegavanja smrti, u čemu mnogi nisu uspjeli jer su sa velike visine padali na stjenovitu kamenu podlogu, pri čemu su zadobijali povrede od kojih su podlegli.

Na suđenju Saši Zečeviću, Radoslavu Kneževiću, Petru Čivčiću, Branku Topoli i Marinku Ljepoji 2010. godine pred Sudom BiH pročitan je iskaz zaštićenog svjedoka A, u kojem stoji: “Rečeno nam je da kleknemo kao da se molimo, a potom je počela pucnjava. U momentu sam se okrenuo i vidio da u mene puca policajac u plavoj uniformi. Ja sam se tad bacio i počeo puzati po stijenama i zaustavio sam se na nekom boriću, gdje sam ostao zakačen.”

U izjavi svjedoka A se dalje navodi da je strijeljanje trajalo 10 do 15 minuta, a poslije su se čule i detonacije bombi.

“Noga mi se ucrvala, puzao sam po šumi, rijeka me je nosila. Uspio sam prijeći na obalu i izgubio sam svijest. Kasnije sam saznao da sam bio u selu Dobretići, kada su me našli pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su me previli, a zatim sam prebačen u bolnicu u Jajce”, ispričao je KO18, koji je preživio strijeljanje na Korićanskim stijenama.

Strijeljanje na Korićanskim stijenama je preživjelo 12 muškaraca.

Za ovaj zločin je Sud Bosne i Hercegovine osudio deset osoba na 183 godine zatvora. Osuđeni su Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković, Željko Stojnić, Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja.

Pored Ivankovića, krivicu su priznali Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Pred Haškim tribunalom, krivicu je priznao Darko Mrđa, koji je osuđen na 17 godina zatvora.

Obilježavanje 23. godišnjice stradanja na Korićanskim stijenama održano je u organizaciji Saveza logoraša BiH i Regionalnog saveza logoraša Banja Luka, a događaju su prisustvovale porodice žrtava, bivši logoraši i drugi.

Džana Brkanić


This post is also available in: English