Presuda Jukiću 3. marta

Tužilaštvo BiH je u završnoj riječi istaklo kako smatra da je izvedeno dovoljno dokaza da Sud može donijeti pravičnu odluku.

“Svjedoci su jasno opisali i potvrdili kako je Jukić počinio radnje koje mu se stavljaju na teret. Mnogi su svjedoci rekli kako su ljudi odvedeni iz škole i nikad im kosti nisu pronađene… Nikad taj čovjek nije rekao ni jedne riječi da pomogne da se nađu te kosti, a on to sigurno zna”, kazala je tužiteljica Sanja Jukić.

Odbrana Željka Jukića smatra da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati širok i sistematičan napad na području Prozora, kao ni da je Jukić počinio zločine u Prozoru.

“Svjedoci Optužbe su dali proizvoljna i kontradiktorna svjedočenja… Nisu se mogli izjasniti o broju braće i sestara optuženog, s kim se družio i u koju je školu išao, a svi su tvrdili da ga poznaju”, rekla je advokatica Irena Pehar.

Optuženi Željko Jukić se obratio Vijeću i izrazio žaljenje zbog svih žrtava, ali je dodao da on nije počinio zločine u Prozoru.

Jukić, nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), optužen je za ubistva, zlostavljanje i pljačkanje civila 1993. godine u Prozoru. On je prvostepenom presudom bio osuđen na 13 godina zatvora, ali je ta presuda ukinuta.

Prije iznošenja završnih riječi, u korist Državnog tužilaštva svjedočio je Ibrahim Grcić, koji je izjavio da ga je optuženi Jukić odveo u Srednjoškolski centar u Prozoru. Na upit tužiteljice Jukić kada je ponovo vidio optuženog, Grcić je odgovorio da ga je vidio u augustu 1993.

“Pred mrak je došao s dva vojnika, ušli su u školu. Ja to sve posmatram s prozora drugog sprata zgrade… Odveo je ljude i niko ih više nije pronašao”, ispričao je Grcić.

Na ovom ročištu je ispitana i svjedokinja Enisa Pilav, koja je kazala da je 1993. godine njen suprug Mirsad Pilav odveden u Srednjoškolski centar.

“Odlazila sam svaki dan tamo, nosila mu hranu i odjeću… Sve do 3. augusta, kada je odveden na strijeljanje. Došla sam dan poslije, pitala sam gdje moj suprug i rekli su mi da je sinoć odveden. Insistirala sam da mi pokažu spisak… Na tom spisku su bila imena šest muškaraca, među kojima i ime mog supruga. Pored tih imena piše: ‘Odvela ih policija u 22:30 h i nisu vraćeni’”, prisjetila se Enisa Pilav.

Svjedokinja je rekla da, nekoliko dana poslije, saznaje od komšije da je njen suprug preživio strijeljanje na deponiji smeća, te da se krije po šumi. Također se prisjetila da se nekoliko puta sretala s njim u šumi, te da joj je ispričao šta mu se te noći desilo.

“Te noći su ga Željko Jukić i Vinko Papak prozvali na hodnik škole i kazali mu da ide na strijeljanje. Ispred je bila ‘lada’ parkirana. Odveden je na Dušku kosu, gdje je bila deponija smeća. Dok je Jukić držao uperen pištolj u Ibrahima Pilava, on je iskoristio priliku i bacio se niz provaliju”, rekla je svjedokinja.

Tužiteljica Jukić je pročitala iskaz umrle svjedokinje Zlate Omanović iz 2011. godine u kojem stoji da joj je suprug ispričao šta se desilo s njihovim sinom Edisom Omanovićem.

“Poznato mu je da je Edis bio zatvoren u policijskoj stanici i da su ga vodili na prinudne radove, a da je poslije čuo da je sin odveden na strijeljanje na deponiju smeća, i da je tada jedino preživio Mirsad Pilav”, kazala je Omanović.