Vehid Subotić: Ubistva u Dusini

Suđenje Subotiću zvanom Geler – bivšem vojniku Sedme muslimanske brigade Armije BiH (ABiH) optuženom da je u selu Dusina učestvovao u zarobljavanju oko 40 civila i nekoliko vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a zatim izdvojio osam civila, sproveo ih do jedne kuće i naredio vojnicima da ih ubiju – počelo je u septembru prošle godine.

Tužiteljica Slavica Terzić je u završnoj riječi kazala kako je dokazano da je Subotić u januaru 1993. godine počinio zločin nad civilima u selu Dusina, te je zatražila da se oglasi krivim.

“Svjedoci su potvrdili da su bili van borbenog položaja, položili su oružje, skinuta im je uniforma ili dijelovi uniforme, oduzete su im dragocjenosti… Subotić je znao da su položili oružje”, rekla je Terzić.

Nasuprot tome, Odbrana je istakla da navodi optužnice nisu dokazani, te da Subotić treba biti oslobođen. Odbrana je negirala da je optuženi uopće učestvovao u ovoj akciji, istaknuvši da su svjedoci Državnog tužilaštva bili nedosljedni u svojim iskazima.

“Optuženi je pred ovaj događaj bio teško ranjen. Nije ni poznavao pripadnike jedinice, niti je učestvovao u akciji. Nije ni išao u selo Dusina. Tada je imao 19 godina i nije imao ni motiv ni razlog da počini ovo djelo”, kazala je braniteljica Vukica Marjanović-Suljić.

Sam Subotić je rekao da mu je žao svih žrtava, istaknuvši da se ne osjeća krivim.

Optužnica protiv Subotića, koji se brani sa slobode, podignuta je u junu prošle godine.

Navodi o ubistvima

Jedan od ključnih dokaza Državnog tužilaštva bio je iskaz svjedoka Ivice Kegelja dat 2004. godine u Haagu, koji je pročitan u sudnici s obzirom da svjedok nije mogao doći iz Amerike. U tom iskazu je navedeno da je ubistva u Dusini počinila osoba s nadimkom Geler.

Ivica Kegelj je kazao da je 26. januara 1993. zarobljen s pripadnicima HVO-a Mladenom Rajićem, Mladenom Kegeljom i Augustom Radošom.

Prema njegovim riječima, vojnici ABiH su ih nakon toga odveli u živi štit u selo Brdo.

“Tu smo bili dok se svi pripadnici HVO-a nisu predali. Nakon toga smo vraćeni u kuću Stipe Kegelja, gdje su dovedeni i civili iz sela. Bilo nas je oko 40 ili 45. Ne znam šta se desilo s tim pripadnicima koji su se na Brdu predali. Nisu se vratili s nama”, ispričao je Kegelj.

On je dodao da je iz te kuće izvođen dva puta i ispitivan o tome gdje je oružje. Treći put, kako je navedeno u iskazu, izveden je s još sedmoricom pripadnika, te im je naređeno da idu u pravcu svjedokove kuće. Prema riječima svjedoka, na cesti ih je zaustavila osoba pod nadimkom Geler, koji im je rekao da je komandir, pokazujući im da ima stakleno oko.

“Izdvojen je Augustin iz kolone i jedan vojnik je pucao na njega. Pao je pred mene. Geler je naredio još jednom vojniku da puca u njega i ubije ga. Onda je Geler rekao nama: ‘Ako ne priznate gdje je oružje, evo šta će vam se desiti’”, stoji u iskazu.

Nakon toga, svjedoka Ivicu Kegelja je Geler pitao za oružje, a kada je on odgovorio da su predali oružje, udario ga je šakom. Zatim, kako je navedeno u iskazu, izdvojen je Stipe Kegelj i naređeno mu je da ide stazom kojom je išao i Augustin.

“Samo sam vidio rafal koji ga je pogodio. Nakon njega Niko Kegelj je ubijen. Gelerovi vojnici su se šalili govoreći: ‘Ja ću ovoga srediti’, ‘ja ću onoga srediti…’”, stoji u iskazu.

Svjedok Ivica Kegelj je kazao da je na kraju ostao on sa Franom Krištom.

“Krišto je rekao da je civil, a nakon toga je Geler kazao: ‘Dobro, nećemo više.’ Zatim nam je naredio da se vratimo u kuću Stipe Kegelja. Geler je bio hladnokrvan, kao da se ništa nije desilo. U toj kući je mene ispitivao gdje je oružje. Rekao nam je, ako ikome išta kažemo, da će nas ubiti na najgori mogući način”, ispričao je svjedok Kegelj.

Svjedokinja Tužilaštva BiH Milica Kegelj je ispričala kako se u januaru 1993. godine krila u Dusini, s majkom, strinama i njihovom djecom, kada su došli pripadnici ABiH i odveli ih ka kući njenog strica Stipe.

Na dijelu puta, kako je kazala, izvjesni Edin Hakanović je izdvojio nekoliko civila, koji su odvedeni u živi štit. Svjedokinja je rekla kako su vojnici, među kojima je bilo i komšija Bošnjaka, imali spisak sa kojeg su prozivali vojno sposobne muškarce.

“Sjećam se jednog. Imao je problema sa okom. Njega nikada neću zaboraviti – bio je mršav i visok, a drugi je bio tamnoput i imao je krunicu oko vrata”, kazala je Kegelj.

Na ovom suđenju sutkinja Mira Smajlović zamolila je optuženog Subotića da skine naočale i pitala svjedokinju može li prepoznati tu osobu. Kegelj je rekla da je “to taj problem s očima koji je uočila”, ali da nakon toliko godina ne može sa sigurnošću tvrditi da je to ista osoba.

U iskazu datom u Vitezu 1996. godine, svjedok Frane Krišto, koji je u međuvremenu preminuo, ispričao je kako su pripadnici ABiH, uz uzvike “Tekbir! Allahu ekber!”, napali selo Dusina. Prema ovom svjedoku, vojnici su 35 do 40 mještana otjerali u jednu kuću.

“Vehid Subašić zvani Geler je rekao da svako ubije po jednog. Nekoliko ih je tada i ubijeno”, navedeno je u iskazu.

Prema riječima Krište, on je zajedno sa Ivicom Kegeljom morao pokupiti leševe i složiti ih u garažu.

Svjedokinja Željka Rajić je kazala kako je bila zarobljena u kući komšije Stipe Kegelja kada se pojavila osoba sa rokovnikom i prozivala muškarce. Prema njenom iskazu, muškarci se više nisu vraćali, a ta osoba je rekla da joj je ubila muža.

“Predstavio se da mu je nadimak Geler, ali je rekao lažno ime – Šerif Patković. Pohvalio se da je ubio mog muža i da mu je čitav šaržer ispucao u glavu. Opisao mi je šta je moj muž imao na sebi”, kazala je ona.

Rajić je dodala da joj je taj muškarac ispričao kako je na ratištu u Hrvatskoj izgubio oko i da sada ima stakleno. Rekla je da je kasnije saznala da je Vehid Subotić ime osobe pod nadimkom Geler.

U korist Tužilaštva BiH iskaz je dao i zaštićeni svjedok D, koji je priveden na suđenje. Svjedok D je u iskazu iz istrage naveo da je čuo da je Geler 26. januara 1993. godine strijeljao sedam ili osam muškaraca hrvatske nacionalnosti, ali je tokom svjedočenja pojasnio da je “samo čuo da je neki tamo po tom nekom nadimku to uradio”.

Svjedok Enes Šarić je kazao da je tokom rata radio u Centru službi bezbjednosti (CSB) Zenica kao kriminalistički tehničar i inspektor. On se prisjetio 29. januara 1993. godine, kada je rađena identifikacija tijela iz sela Dusina koja su dovezena u bolnicu.

On je naveo da nije rađen zapisnik, ali da je patolog Faruk Turkić zaključio da su rane na tijelima mogle biti izazvane prostrjelnim i eksplozivnim djelovanjem.

Optuženi kao mlad vojnik

Svjedočeći u svoju korist, Vehid Subotić je izjavio da za vrijeme napada na Dusinu u januaru 1993. nije bio u tom selu, već u zaseoku Brdo. Optuženi je naveo da nije poznavao teren i da je tek nakon svjedočenja Hazima Baručije saznao gdje se nalazio u to vrijeme.

“Poslije svjedočenja, Baručija je meni objasnio da se taj rejon zove Brdo. Ja u to vrijeme nisam znao šta je Dusina, Brdo, Višnjica. Ispostavilo se da smo bili u selu Brdo”, kazao je Subotić, preciziravši da mu je Baručija rekao da je Dusina udaljena kilometar do dva od sela Brdo.

Subotić je ispričao kako je dan uoči napada otišao u rejon Lašva-Dusina, ali da je dobio visoku temperaturu i da je odvezen u kasarnu na Bilmište. Međutim, kako je dodao, sutradan mu je rečeno da se vode žestoke borbe, te da su otišli u komandu u Lašvi, gdje su dobili vodiča i krenuli prema Brdu.

“Sat vremena se išlo kroz šumu, do dolaska gore na taj plato. S lijeve strane ležao je leš, sav izrešetan, bilo je dosta zrna u lešu. Mještani kažu da je bio Rajić, zapovjednik HVO-a. Možda 50 metara od toga bile su kuće njihove. Odvedeni smo do kuće gdje su bili zarobljeni civili i pripadnici HVO-a. Ispred kuće su bili vojnici koji su čuvali stražu”, prisjetio se Subotić.

On je dodao da je u kući ostalo nekoliko starijih i jedan invalid u kolicima, dok su ostali civili i dvojica pripadnika HVO-a u uniformama sprovedeni do škole u Lašvi, gdje su predati na raspolaganje pripadnicima Vojne policije bataljona.

Prema Subotiću, zarobljenici – njih između 30 i 40 – predati su Feridu Dediću. Optuženi Subotić je rekao da on nikoga nije izdvajao iz grupe i da nikog nije povrijedio.

“Nisam mogao ništa narediti sa 19 godina, ko će mene slušati”, kazao je Subotić.

Svjedok Hazim Baručija, nekadašnji zamjenik komandanta Drugog protivdiverzantskog odreda Teritorijalne odbrane (TO) u Zenici, rekao je da nije bio u Dusini kada se desio napad, kao ni nekoliko dana nakon toga.

“Četiri do pet dana poslije događaja u Dusini, došla je jedna delegacija da ispituje šta se desilo. Tada su bili prisutni i pripadnici HVO-a i UNPROFOR-a, da ispitaju ratni zločin koji se desio. Ja prvi put čujem da je riječ o ratnom zločinu. Ja kažem kako imamo saznanja da su tu ljudi ubijeni u ratnim dejstvima”, ispričao je Baručija.

U korist Odbrane svjedočilo je više pripadnika ABiH koji su učestvovali u akciji oko Dusine. Jedan od njih, Nermin Grahić, kazao je da mu je u januaru 1993. godine komandant Čamdžić rekao da je dogovorio pregovore sa Hrvatima, nakon čega su krenuli prema Dusini.

“Čim smo se spustili do kuća, počela je pucnjava. Čamdžić je izašao na čistinu, digao ruke i rekao da je došao na pregovore. Metak ga je pogodio. Bilo mi je krivo, uzeo sam pušku, i onda sam i ja pogođen”, kazao je svjedok.

Svjedok Grahić je naveo da optuženog nikada nije vidio u Sedmoj muslimanskoj brigadi, a da u njegovoj četi sigurno nije bio.

Enver Šišić je rekao da je u januaru 1993. sa svojom jedinicom bio na području Ušća kada mu je rečeno da ide prema Dusini. “Dolazim do sela Brdo i ide Patković i pred njim šest Hrvata. Vodi ih šumskim putem”, naveo je Grahić.

Svjedok Odbrane Sulejman Baručija naveo je da je s porodicom Dusinu napustio dva dana prije zločina, te se vratio tek dan poslije ubistava.

“U Zenici, bio sam kod amidže”, svjedočio je Baručija i dodao da je s porodicom selo napustio iz straha jer je “bilo pucanja Hrvata po našim kućama”.

Sudsko vijeće je tokom ispitivanja reklo Baručiji da je svjedok Kegelj kazao da ga je vidio u Dusini na dan ubistava. Na pitanje zašto bi Kegelj to rekao, svjedok je odgovorio da ne zna.