Šok zbog optužbi za ratni zločin

lokacijama.

Kamerić je ispričala da je prije rata radila kao referentica za urbanizam pri Općini Bosanski Brod, te da ju je Krizni štab te općine početkom aprila 1992. godine imenovao za predsjednicu komisije za pečaćenje napuštenih stanova.

“Nas je bilo troje u komisiji i odlazili smo u te napuštene stanove, s obzirom da je dosta stanovništva napustilo područje Bosanskog Broda usljed ratnih dešavanja. Naš zadatak je bio da zapečatimo stanove, da ih zaštitimo od provale i pljačke”, rekla je ona. 

S obzirom da je veliki broj prijeratnih radnika u Općini napustio grad, prema riječima optužene, ona je morala, uz svakodnevne odlaske na teren da pečati stanove, i da radi na izdavanju potvrda s kojima su civili mogli napuštati Bosanski Brod, te na povremenom izdavanju humanitarne pomoći.

“Nije bilo radnog vremena, ja sam dolazila na posao oko sedam ujutro, a odlazila iza pet ili šest poslijepodne. Nekada smo znali ostati cijelu noć u Opštini da kompletiramo spiskove stanova. Obim posla je bio strašan”, kazala je Kamerić.

Ona je dodala da se zbog velikog obima posla i ratnih dejstava nije mnogo kretala po gradu, te da nikada nije odlazila u prostorije policijske stanice ili stadiona “Polet”.

“Uopšte mi nije poznato šta se tamo nalazilo u periodu između aprila i oktobra 1992. godine”, rekla je Kamerić.

Indira Kamerić je optužena da je, kao pripadnica 101. bosanskobrodske brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), od aprila do oktobra 1992. godine učestvovala u fizičkom i psihičkom mučenju te nečovječnom postupanju prema civilima i ratnim zarobljenicima srpske i bošnjačke nacionalnosti u prostorijama policije i na stadionu “Polet” u Bosanskom Brodu.

Kamerić je kazala da nikada nije pripadala nijednoj vojnoj formaciji, te da nikada u životu nije ni obukla uniformu.

Na pitanje kako objašnjava da se njeno ime nalazi na platnom spisku pripadnika HVO-a iz Bosanskog Broda iz augusta i septembra 1992. godine, Kamerić je odgovorila da se sjeća da je jedne prilike 1992. dobila novac u Općini.

“Početkom sukoba nismo dobivali platu, jer Opština nije imala budžet, a sav novac je bio kod vojske. U jednom momentu, ne znam tačno kada se to desilo 1992. godine, sjećam se da je vojska po nekom spisku dijelila možda 50 maraka”, ispričala je Kamerić.

Kamerić je rekla i da su je neki od svjedoka pogrešno opisali, pojasnivši da je 1992. godine imala dugu crnu kosu, te da je nosila naočale, a da štikle nije mogla nositi s obzirom da nosi broj 44. 

Na kraju svjedočenja, Kamerić je kazala da je za zatvorenike na stadionu “Polet” saznala tek nakon rata, kada je dobila poziv od Okružnog tužilaštva u Doboju, da bude saslušana u vezi s istragom za ratne zločine.

“Ja sam šok doživjela i završila sam u bolnici. Nisam vidjela 72 sata ništa i ustanovljen mi je dijabetes. Moja golgota traje osam godina, a moja porodica je izložena pritisku i medija i sredine. Teško mi je, posebno zbog sinova”, rekla je Kamerić.

Suđenje će se nastaviti 20. novembra.