Dvadeset godina od krvavih Markala

Sarajevo ovog 5. februara obilježava dvadeset godina od masakra na pijaci Markale, kada je od minobacačkog projektila Vojske Republike Srpske (VRS) poginulo 68 osoba, a njih 144 ranjeno. 

Jasmina Prozorac tog je kobnog dana izgubila svog životnog saputnika. U razgovoru za BIRN – Justice Report kazala je kako slike nikada neće izblijedjeti i da se i danas sjeća i najsitnijeg detalja iz dana kada je poginuo njeg suprug Seid Prozorac.

“To jutro oko sedam je došao s linije. Bio je u Prvoj brdskoj na Zmajevcu. Bio je nervozan, kao da je predosjećao. Poljubio me nekoliko puta dok smo pili kafu, onu ratnu, kakao i zrno kafe”, započela je svoju priču Prozorac, dodavši da se njen suprug spremio otići do grada, da očisti dimnjake i prikupi nešto hrane za njih i njihova dva, tada maloljetna sina.

Tog dana se sjeća kao da je bio jučer. 

“Spremala sam grah i pekla hljeb, došli mi sestra i zet, nakon dugo vremena. Rat, nismo se viđali, živjeli smo na dva kraja grada. Bilo je mirno, a Sejo se nije vraćao. Imali smo onu ‘divlju’ struju. Upalili smo televizor, piše – ‘Opća opasnost’”, prisjetila se Jasmina i dodala kako su se ubrzo počele emitovati vijesti o granati i o stradanju na desetine građana na pijaci Markale.

Granata na Markale ispaljena je s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, negdje oko 12 sati. Stanislav Galić, komandant ovog korpusa, pravomoćno je osuđen u Haškom tribunalu na doživotnu kaznu zatvora. On je ujedno i jedina osoba kojoj je presuđeno za ovaj zločin.

Trenutno je u Haagu u toku procesuiranje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, čijim je optužnicama obuhvaćen i masakr na sarajevskim Markalama. Sudovi u našoj zemlji nisu do sada procesuirali nikoga za ovaj zločin.

Jasmina Prozorac je kazala da nema te presude kojom bi ona bila zadovoljna i koja može njenim sinovima nadoknaditi uskraćenu očinsku ljubav. 

“Prikazuju na televiziji kako ih voze na kamionima kao vreće. Strah me obuzeo, neizvjesnost. Onda, vidim na ekranu njegove rukavice i alat. Tada sam znala. Jednostavno osjetiš”, prisjetila se Prozorac.

Nastupili su sati neizvjesnosti za Jasminu i njenu porodicu, pitali su se da li je živ ili je ranjen. Kasnije su, preko poznanika iz mrtvačnice, saznali da je neko ko odgovara opisu Seida Prozorca “stigao”.

“Moja dva djevera su otišli i identifikovali ga. Ovaj mlađi ga odmah nije ni poznao, oni su bili poredani po brojevima. Ranjen je, kažu, bio u noge, iskrvario (…) Gledala sam kasnije snimke sa ortopedije, vuku ga, drže ispod pazuha, a za njim ostaje baš veliki trag krvi”, ispričala je vidno potresena Jasmina Prozorac.

Ona je kazala kako nije dala sinovima da idu da vide mrtvog oca, željela je da ga upamte kakav je bio za života. Dženaza je obavljena odmah sutradan, na porodičnom mezarju, kod vratničke džamije.

“Godinama sam se pitala da li su na klinici mogli nešto da učine, što nisu njega uzeli da ga spasu. Vratili su mi krvavu vojnu knjižicu i gelerima poderane bonove, nisu garderobu”, rekla nam je Prozorac, dodavši kako su joj pomagali suprugovi saborci i porodica, ali da je morala da smogne snage i ustane da zaradi i prehrani sebe i svoje sinove.

Danas su njeni sinovi odrasli ljudi koji imaju svoje porodice, a Jasmini sreću pričinjavaju njena unučad. Ipak, voljela bi da je njen Seid živ, da progovori s nekim kada se djeca okrenu svom životu.

Na spominjanje teza pojedinih odbrana iz Haškog tribunala da je granata na Markale ispaljena sa “muslimanskih položaja”, naša sagovornica je uzdahnula i dodala da je sve to dodatno vrijeđa.

Sarajevske Markale su se, nažalost, našle na meti napada i u augustu 1995. godine, kada su ubijena 43 civila.