This post is also available in: English
Meho Osmanović i Fuad Bajraktarević su bili zatočeni u logoru “Planjina kuća” u Semizovcu. Obojica su odlazila na kopanje rovova i sječu šume, gdje su dobivala obroke koje su jeli i vojnici. Prisjetili su se odlaska u živi štit na brdu Žuč 18. septembra 1992.
“Otprilike nas 20 do 30, koje je odredio Vlačo, otišlo je kombijem na Žuč. Ubačeni smo u jednu rupu u zemlji gdje smo čekali. Ja sam bio u prvoj grupi, od nas deset koji smo izvedeni”, ispričao je Meho Osmanović i dodao kako je bio štit nekom vojniku iz Srbije.
Svjedok Fuad Bajraktarević je kazao kako je tom prilikom ranjen u desno rame, te da mu je ukazana medicinska pomoć.
On je rekao kako im je Vlačo u jutro kada su krenuli, kazao da, ako ima sinova i očeva, izaberu koji će ići na Žuč.
Svjedoci su potvrdili da su tog dana na Žuči neki od zatvorenika ranjeni i poginuli.
Svjedok Osmanović je kazao kako je saznao da je upravnik zatvora “Planjina kuća” Branislav Vlačo, koji mu se predstavio i rekao da je zadužen za nacionalna pitanja.
Branko Vlačo je optužen za zločine počinjene u objektu “Planjina kuća”, “Bunker”, “Kod Sonje” i “Nakina garaža”. Na teret mu je stavljeno da je kao upravnik uspostavio sistem kažnjavanja zatočenih civila. Prema optužnici, zarobljenici su zlostavljani, tjerani na prinudne radove i u živi štit, gdje su mnogi ubijeni, a deseci ih se vode kao nestali.
Mile Renovica, treći svjedok Tužilaštva BiH, koji je u Vogošći i Ilijašu 1992. formirao Odjeljenje Službe nacionalne bezbjednosti je, kako je naveo, razgovarao sa zatvorenikom Kasimom Brodlijom, ali da ne zna zašto je on bio tu, jer to nije bio njegov predmet interesovanja.
On je kazao da je upoznao upravnika Branu Vlaču, ali da njegovo odjeljenje nije imalo kontakta sa zatvorom.
Suđenje se nastavlja 5. februara.
